U srijedu 1. svibnja obilježavamo Međunarodni praznik rada, u spomen na velike radničke prosvjede koji su se održali u Chicagu 1. svibnja 1886. godine. U Hrvatskoj je taj praznik obilježen još davne 1890. godine, a tradicija proslave nastavila se sve do danas.
U Zagrebu je održano niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.
U neovisnoj Hrvatskoj 1996. godine Sabor je donio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao praznik pod nazivom Blagdan rada, to je izmijenjeno 2001. godine kada je službeni naziv izmijenjen u Praznik rada.
Sretan vam praznik rada! Znate li kako je sve počelo?
Desetljećima zagrebačka tradicija
Već desetljećima, dakle, Zagrepčani tradicionalno slave Praznik rada, a to obično znači ogromnu zabavu u zagrebačkom Maksimiru. Vrhunac dana bit će nastup Gibonnija te podjela graha i štrukli.
Osim Gibonnija, ove godine na proslavi Praznika rada nastupit će i zvijezda The Voicea Martin Kosovec, tako da ove godine u Maksimiru očekujemo doista brojne Zagrepčane i Zagrepčanke svih generacija.
Što se tiče programa, on počinje već u 8 sati ujutro. Među ostalim izvođačima valja izdvojiti Tri soprana “One”, Zagrebački orkestar ZET-a i gosti Škageristi, a glavne zvijezde su već spomenuti Gibonni te Martin Kosovec.
‘Nema radničkih prava’
Na maloj pozornici predviđen je popratni sadržaj, uglavnom u vidu kreativnih radionica u organizaciji lokalnih centara za kulturu te predstava za djecu i plesnih nastupa. Program traje do popodnevnih sati.
Premda je za velik broj Zagrepčana Praznik rada obično neradan, mnogi su nam čitatelji u proteklim danima govorili kako će taj dan provesti radno, na poslu. “Nema radničkih prava, šuti i radi, i nadaj se plaći na vrijeme”, ogorčeno nam je poručio jedan od čitatelja.
Neki će, pak, dan provesti na roštilju s prijateljima i obitelji na jednoj od nekoliko velikih javnih zelenih površina, poput Jaruna i Bundeka. Mnogi će se ipak zaputiti u Maksimir, gdje se očekuje više tisuća ljudi. Pitali smo ih i u našoj anketi hoće li doći na Maksimir.
“Možda, to je naša stara zagrebačka tradicija. Ovi koji nisu rođeni tu nemaju to u sebi i ne kuže našu spiku”, napisao je jedan naš čitatelj.
“Volim događanja i otići ću. Možda pojedem štrukle. A Điba pjeva od 12 h do 14. Lijepo”, napisala je čitateljica. “Nigdje više ne bi htjela bit nego tamo. Bolje da umre selo nego običaji”, slaže se još jedna čitateljica.
No, mnogi su nam ipak rekli da neće ići do Maksimira jer imaju svoje planove. “Imam pametnija posla; roštilj kod brata u dvorištu bez puno gužve i buke, u krugu najdražih mi ljudi, u pozadini ionak bu svirala domaća glazba, a grah može samo na salatu”, iskrena je bila Zagrepčanka koja nam je odgovorila na anketu.
