Hrvati i Zagrepčani su već više puta imali priliku iskazati stav o stranim radnicima u Lijepoj Našoj. Jednima smetaju, drugi ih pozdravljaju i pozivaju, a treći pišu kako nam je takva uvezena radna snaga jednostavno nužna, bez obzira na naše osobne stavove. No, postavlja se i pitanje što strani radnici misle o Hrvatskoj. Upravo je to bila tema velikog istraživanja dvojice studenata sa FFZG-a.
Istraživanje, koje su proveli David Brajković, student sociologije i anglistike i Klaudio Krstić s anglistike i indologije, nagrađeno je Rektorovom nagradom. Kako se istraživački rad fokusira na radnicima iz Nepala, Indije, Bangladeša i Pakistana , rad je pokušao dati odgovor na neka vrlo popularna pitanja o radnicima, njihovim stavovima, ali i planovima za budućnost.
Mi smo pak kontaktirali studente kako bi nam približili rezultate istraživanja. Ipak je riječ o dokumentu koji broji oko stotinu stranica. Iščitavši najbitnije stavke, postavili smo autorima nekoliko pitanja, a oni su nam spremno odgovorili na sve ono što se o stranim radnicima ne zna. Na dio pitanja nam je odgovarao Klaudio, a dio David. Evo što su nam sve napisali o radnicima.
Pri provedbi istraživanja obuhvatili ste 130 južnoazijskih radnika u Hrvatskoj. Je li bilo problema pri pronalasku ispitanika? Pokazuju li strani radnici u Hrvatskoj nepovjerenje, strah ili neki drugi osjećaj nelagode pri kontaktu s domaćim stanovništvom?
Klaudio: “Naravno. Pogotovo ako im u stranoj zemlji prilazi netko sa svežnjem papira pa ih se traže njihova politička uvjerenja, stavovi prema Hrvatima, stavovi prema ostalim nacionalnostima i sve ostalo što smo ispitivali. Jednostavno su plahi, radije bi izbjegli nepotrebne komplikacije.
Tu je ključan bio indološki dio, a i visoka razina društvenih vještina; govor na njihovom ili njima bliskom jeziku (govorio sam na hindiju) u ležernom registru se kombinaciji sa suvremenim kulturološkim znanjem pokazao kao adut za uspješno dobivanje povjerenja.
Kada ispitanik čuje autentični jezik, zna da je osoba koja ispituje gledala iste serije i čula istu glazbu kao ispitanik, odgovori postaju zaista iskreni. Otprilike kao da je Hrvat u Kini, priđe mu Kinez koji provodi istraživanje i kaže na najprirodnijem hrvatskom: ‘Ej šefe, Hrvat si, jel’ da? Čuj radim jedno istraživanje samo…’. To bi bio malo šokantan trenutak”.
Kako su sudionici imali priliku prekinuti ispitivanje u bilo kojem trenu, je li do toga došlo? Ako jest, zašto?
Klaudio: “Pa, prilike su imali svake sekunde, jer smo mi ti koji smo bili na terenu, pa su jednostavno mogli reći da ne žele više ispunjavati upitnik. O toj mogućnosti su bili obaviješteni prije početka ispunjavanja upitnika. No, koliko se sjećam, mislim da bi jedino odustali ako bi shvatili da im je upitnik prekompliciran, dugo traje ili im dosadi. Ako netko zaista nije imao vremena ili nisu bili voljni, odmah bi nam to dali do znanja”.
Od svih prikupljenih podataka i stavova južnoazijskih radnika, koji je najučinkovitije ‘razbio’ neke uvriježene stereotipe o njima i njihovom ponašanju?
Klaudio: “Mislim da, konkretno u hrvatskom kontekstu, postoji više suprotstavljajućih stereotipa, pogotovo u političkoj domeni i u medijskom diskurzu. Svatko na te radnike želi projicirati ono što njima odgovara: netko će reći da nam ruše ekonomiju ili da će nam na neki način poljuljati temelje hrvatske kulture, a drugi će reći da su oni samo “trbuhom za kruhom” bezgrešni radnici, potpuno potlačena skupina.
Upravo zato što se o njima malo zna, lako je moguće tu rupu u znanju ispuniti, pretpostavljati je probitačan potez. No, ono što je naše istraživanje uspješno učinilo, a što mi je i bila namjera kada sam ga početkom 2024. započeo, je da predstavimo stvarnu i detaljnu sliku koja će destabilirizati većinu takvih sveobuhvatnih izjava koje nemaju konkretne podatke iza sebe.
Za osobe koje su negativno nastrojene i strahuju, pokazujemo u podatak da ih velika većina zapravo ima pozitivno stajalište prema Hrvatima i našoj kulturi, a za osobe koje ih gledaju idealizirano, pokazujemo između ostaloga i u to da i oni pokazuju društvenu distancu prema drugim narodima (npr. Pakistan)”
Nastavno na to, što ste otkrili putem anketnih pitanja “o određenim iskustvima stranih radnika, poput potencijalnih neugodnosti u lokalnoj zajednici i osjećaja prihvaćenosti
David: “Naši rezultati glede neugodnosti i osjećaja prihvaćenosti među stranim radnicima u svojevrsnoj su kontradikciji s idejom ‘otvorene sezone lova’ na strane radnike koju možemo naići senzacionalistički prikazanom u medijima. 69% naših ispitanika tvrdi da nisu iskusili neugodnosti na mjestu boravka, a čak 83% tvrdi da se osjećaju prihvaćeno u lokalnu zajednicu.
Što se direktnog fizičkog nasilja tiče, 79% ispitanika tvrdi da ga nikada nisu doživjeli. Doduše, bilo tko može te podatke interpretirati onako kako mu odgovara. Netko može to uzeti kao dokaz da, u globalu, strani radnici nisu žrtve sveprisutnog nasilja, poglavito ne fizičkog. Druga osoba može smatrati da je i 30% stranih radnika koji su iskusili neugodnosti te 20% koji su barem jednom iskusili fizički napad previše. Radi se o pitanju perspektive.
U neformalnim razgovorima, ispitanici su povremeno znali istaknuti da ih ignoriranje i izbjegavanje od strane Hrvata (indirektne neugodnosti) toliko i ne pogađaju jer im je glavni fokus posao i zarada. Mogli bi reći da se radi o klasičnom ‘bauštelskom stavu’ — strani radnici nemaju problema s Hrvatima, ali nisu niti pretjerano zainteresirani za druženje. U svakom slučaju, nijedan podatak nije crno-bijel, već se radi o mnogo nijansi sive”.
Na koji način se najčešće manifestiraju strahovi i stavovi iz sljedeće tvrdnje: “Pozitivni stavovi i niska socijalna distanca prema Hrvatima dominantna su pojava. Ipak, određeni dio stranih radnika (15%) pokazuje socijalnu distancu prema Hrvatima, dok 37% iskazuje visoku razinu etničkog nepovjerenja)
David: Prvi instinkt bio bi provjeriti je li ta distanca reakcija na otvorenu diskriminaciju, ugrozu i napade koje su ispitanici iskusili. Međutim, nismo našli značajnu povezanost između doživljenih neugodnosti i etničkog nepovjerenja. Stupanj doživljenih neugodnosti objašnjava svega 4% razlika u etničkom nepovjerenju ispitanika (ili 1% ako gledamo samo direktne neugodnosti), dok faktori poput religioznosti i etnocentrizma objašnjavaju preko 30% razlika.
Etnocentrizam potpuno je nepovezan s doživljenim neugodnostima, ali raste duljim boravkom u Hrvatskoj, vjerojatno zbog nostalgije za domom i rasta unutargrupne solidarnosti, što će vjerojatno doprinijeti i rastu postotka stranih radnika koji iskazuju etničko nepovjerenje.
Ipak, ne smatram da to predstavlja rast direktne mržnje prema Hrvatima, već svojevrsnu želju za odvajanjem i većim zadržavanjem unutar vlastite grupe od strane stranih radnika zbog osjećaja simboličke prijetnje — percepcije da je hrvatska kultura u sukobu s njihovim vrijednostima i načinom života.
Za kraj, premda većina ispitanih iz ispitivanja teži ka integraciji, planiraju li radnici u većem broju ili čak većini – ostati trajno u Hrvatskoj i potpuno se prilagoditi.
David: Ivan Balabanić i njegovi suradnici su na početku godine proveli veliko sociodemografsko istraživanje stranih radnika u Hrvatskoj (općenito, ne samo južnoazijskih) koje je pokazalo da oko 40% ispitanika planira trajno ili do mirovine ostati u Hrvatskoj, dok 60% na boravak u Hrvatskoj gleda kao nešto kratkotrajno i uvelike oportuno.
Ono što valja imati na umu jest to da su te želje i stavovi iznimno ovisne o ekonomskim i društvenim promjenama u Hrvatskoj. Iz ekonomske perspektive, novi Zakon o strancima koji garantira bolje uvjete stranim radnicima ironično će rezultirati njihovom smanjenju jer će se troškovi za poslodavca drastično povećati.
Iz društvene perspektive, drastični rast broja stranih radnika u Hrvatskoj u odnosu na ukupnu populaciju, pogotovo u urbanim sredinama, povukla je sa sobom i reakciju od strane domaće populacije. Sviđalo se to nekima ili ne, velike demografske i društvene promjene nužno drmaju ontološku sigurnost populacije koja se istovremeno osjeća da u tim promjenama nije imala pravo glasa.
Dakle, uzmemo li i ekonomske i društvene faktore u obzir, osobno smatram da će se trend stranih radnika u Hrvatskoj usporiti te da određene aspiracije trajnog ostanka neće biti ostvarene — ne samo radi nepovoljnih faktora u hrvatskom društvu, već i radi pada interesa samih radnika.
