Zagreb je jedna prava metropola u kojoj se redovito gradi i šire se njegove granice. Dok se izgled grada mijenja i modernizira, odlučili smo se prisjetiti nekih nebodera koji su ostavili neizbrisiv trag na panorami Zagreba te i danas stoje kao podsjetnik na prošla vremena.
U samom centru grada sredinom prošlog stoljeća niknuo je prvi poslovni neboder u Hrvatskoj. Na adresi Ilica 1 dovršen je i svečano otvoren 1959. Takozvani Ilički neboder projektirali su Slobodan Jovičić, Josip Hitil i Ivan Žuljević.
Investitori su bili tvrtka Končar i Ferimport, a izvođač radova bila je Industrogradnja. Još dok se gradio, neboder je podijelio građane. Mnogi nisu mogli zamisliti centar grada s modernom zgradom koja se izgledom ne uklapa u njegovu vizuru. Navodno su neki od njih trulim jabukama gađali radnike na gradilištu, a prema njima su letile i stare žarulje te drugo smeće. Fasada zgrade napravljena je od aluminijskih oplata koje je napravila tvrtka iz Pančeva.
Unatoč nezadovoljstvu, zgradu suvremena izgleda 22. kolovoza 1959. svečano je otvorio tadašnji gradonačelnik Zagreba Većeslav Holjevac. Tad je nosio i titulu najvišeg poslovnog nebodera u cijeloj Jugoslaviji, s visinom od 54 metra. Prostire se na 17 katova, a posljednji je zamišljen kao vidikovac. Trenutno je on zatvoren.
Za uređenje interijera zaduženi su bili drugi umjetnici i arhitekti. U prizemlju se nebodera nekad nalazio Centroturist čije je naslonjače oblikovao arhitekt Neven Šegvić. On je u suradnji s Bernardom Bernardijem radio i na prijemnom ulazu s recepcijom. Metalne je reljefe na zidu izradio kipar Vojin Bakić. Napravio je i skulpturu od metala za kavanu, naziva “Razlistani oblici”.
Na zgradi je radio i Edo Murtić, koji je napravio kompoziciju za zid u Centroturistu i u prijemnom ulazu u neboder. Također, Raul Gordoni u baru je napravio sgrafito kompoziciju.
Kavana na dvije etaže nekoć se prostirala 14. i 15. katom nebodera, dok je njen interijer bio napravljen od mahagonija, namještaj je bio u smeđoj i zelenoj koži, a uz skulpturu su je krasili grafiti iza šanka. Bilo je to omiljeno mjesto za izlazak, jer redovito je kavana održavala plesnjake i žive svirke, a bilo je i brucošijada.
Po otvorenju, neboder je imao tri dizala. Dva stražnja koristili su zaposlenici u zgradi. Do kavane se dolazilo većim, prednjim liftom u čiji se ulazak plaćala karta koja je koštala kao i tramvajska. Na ulazu u lift stajala osoba koja je naplaćivala ulaz.
Posljednji kat, zamišljen kao vidikovac, nesretne su duše koristile za tragične činove. Nakon što su se oni 70-ih godina 20. stoljeća zaredali, podignuta je visoka ograda koja je to onemogućila.
Zagrepčani se raspisali o elitnim stanovima u centru: ‘Jedno od najbolnijih ubojstava prostora’
