Sportaš iz Dubrave koji se već 15 godina aktivno bavi alpinizmom, a na svoju je listu uspona dosad upisao brojne planine i njihove vrhove. “Alpinizam nije sport već način života koji jača um, tijelo i karakter. On ne mijenja samo pogled na planinu, nego i pogled na sebe”, rekao je Ivan Čulina.
Dugogodišnji je član kluba AO Velebit i dosad je sudjelovao u brojnim alpinističkim i visokogorskim usponima, od Mont Blanca, Mattehorna i Ortlera, do Grossglocknera i drugih. Iza njega je više od 200 smjerova u suhoj stijeni i ledu, a sudjelovao je na pet velikih ekspedicija – Denali (Aljaska) Elbrus (Rusija), Kilimanjaro (Afrika), Ama Dablam i Manaslu (Himalaja). Prošle se godine uspeo na Manaslu 8163m, osmu najvišu planinu svijeta, a samo iskustvo mu je, kaže, neopisivo.
U razgovoru za Generacija.hr Čulina se prisjetio svojih početaka u alpinizmu, govorio o vještinama koje su neizostavne u ovom sportu, kao i izazovima s kojima se susreo, a dotaknuo se i svog uspona na Manaslu.
‘To u alpinizmu može biti pogubno’
“Tijekom godina skupilo se mnogo uspona, od naše Dinare pa sve do Himalaje. Najteži mi je bio uspon na Denali (Aljaska), ponajprije zbog iznimno niskih temperatura i teškog pristupa na toj surovoj planini. Ipak, među svim vrhovima posebno mjesto u mom srcu zauzima Ama Dablam (Himalaja), tehnički jedna od najzahtjevnijih planina na svijetu, ali po meni najljepša”, otkrio je Čulina neke od svojih najdražih osvojenih vrhova.
Također, iskusni alpinist pojasnio je razliku između toga čime se bavi i planinarenja, za koju kaže da je jako velika. “Planinarenje se uglavnom fokusira na kretanje po uređenim i označenim planinskim stazama, dok je alpinizam znatno zahtjevnija disciplina. On uključuje penjanje po strmim, nepristupačnim i neosiguranim stijenama, uz korištenje alpinističke opreme i posebnih tehnika. Alpinizam predstavlja najviši stupanj planinarstva”, rekao je. “Najbolja dob za bavljenjem alpinizmom je kada si punoljetan, iako nema strogih pravila. Alpinizmom se može već baviti sa petnaestak godina, pa sve do veteranske treće dobi”, dodao je.
Čulina je potom pojasnio i koja su znanja, kvalitete i vještine nužne kod ovog sporta, kao i koja je oprema potrebna. “Za alpinizam je ključna mentalna i fizička izdržljivost, samokontrola, disciplina, odgovornost, sposobnost timskog rada, hrabra, ali ne inpluzivna narav. Alpinizam zahtijeva visoku fizičku i mentalnu spremnost te se smatra ozbiljnim sportom. Od opreme se koristi uže, dereze, cepini, pojas, zamke i ostali penjački rekviziti, ovisno o vrsti uspona i uvjetima na planini. Upornost je ključ napretka, ali mora ići ruku pod ruku s razumom, oprezom, poštovanjem prirode. Tvrdoglavost, odnosno forsiranje uspona kada je rizik prevelik, u alpinizmu može biti pogubno”, istaknuo je.
‘Komad leda je pao na mene’
Nadalje, komentirao je slučaj trojice Hrvata koji su nedavno poginuli u lavini u Sloveniji. “Po mom mišljenju, hrvatski planinari su napravili grešku što su, uprkos upozorenjima išli na vrh Tosc. Iako su bili iskusni, prvi snijeg je najopasniji. Toplo tlo se nije dobro povezalo sa snijegom, a još su bili veliki zapusi, što je idealno za pokretanje lavine. Bio sam na vrhu Tosc tri puta, ljeti i zimi. Uz dobro vrijeme i dobru kondiciju, nije previše zahtjevno”, rekao je.
Prisjetio se i izazovnih trenutaka, kad se našao u opasnosti na planini. “Godine 2016. sam stradao na Mont Blancu kada mi se odlomio komad leda koji je pao na mene. Srećom, bio sam osiguran užetom pa sam prošao s posjekotinama na glavi i tijelu. Nakon pola sata dobio sam snježno sljepilo jer mi je led strgao naočale s glave, što je posebno opasno na 4000mnv. Spustio sam se u dolinu uz pomoć penjačkog partnera s lakšim ozljedama. Također, 2018. godine mi je u Švicarskoj oprema zakazala i poskliznuo sam se u provaliju. Srećom, prošao sam s lakšim ozljedama”, napomenuo je.
U ekspediciji koja je testirala granice ljudske izdržljivosti, Čulina se našao u rujnu prošle godine. “Da, prošla je godina dana od ekspedicije na Manaslu, planinu visoku 8.163 metra u srcu Himalaje. To iskustvo i danas budi snažne emocije, sjećanja na trenutke neopisive ljepote, ali i na teške i nemilosrdne izazove koje ovakvi usponi donose”, kazao je.
‘Povratka više nije bilo’
“Ideja o odlasku na Manaslu rodila se u razgovoru s prijateljem Davorinom Meštrovićem, iskusnim alpinistom iz Velike Gorice. Dok smo vikendom penjali u lokalnim planinama, spomenuo sam mu Himalaju, a on je uz osmijeh rekao: ‘Može!’ Tako je pao dogovor koji smo sanjali i planirali pet godina”, ne krije.
“Moji raniji kontakti s ekspedicije na Ama Dablamu pokazali su se dragocjenima, preko lokalnih Šerpa dogovorili smo termin, logistiku i sve potrebne detalje. Nakon toga, povratka više nije bilo, krenule su intenzivne pripreme po cijeloj Europi. Prvog rujna stigli smo u Kathmandu, gdje smo se susreli s ostatkom međunarodne ekipe. Bilo nas je 16, desetoro se odlučilo za trekking do baznog kampa, a nas šest za vrh. Imao sam čast biti vođa ekspedicije. Uslijedio je put do baznog kampa. Četvrtog rujna kombi nas je odvezao do sela Besisahar (830 mnv), odakle smo se prebacili u terenske džipove i nastavili put prema Bahudandi. Putovanje je bilo iznimno zahtjevno. Makadamski put, snažna kiša i brojni odroni činili su vožnju nesigurnom i napornom”, priznao je.
“Od Bahudande nastavili smo pješice prema Samagaunu, zadnjem selu prije baznog kampa. Porteri su nosili dio opreme, bez njih ekspedicija ne bi bila moguća. Hodali smo danima, prelazili 20 do 40 kilometara dnevno, prolazili kroz planinska sela, susretali se s drugim alpinistima i razmjenjivali iskustva s prijašnjih ekspedicija. Nakon šest dana hoda stigli smo u Samagaun. Nakon dvodnevnog odmora u Samagaunu prepakirali smo opremu i krenuli prema baznom kampu. Već na početku osjećali smo simptome visinske bolesti, glavobolja, mučnina, a ja sam imao i bolove u trbuhu i povišenu temperaturu. Ipak, uz lijekove i čvrstu volju nastavili smo dalje.
‘Odustajanje sada nije opcija’
Nakon dvanaest sati iscrpljujućeg hoda kroz kišu i snijeg, stigli smo do baznog kampa na 4.800 metara nadmorske visine. Ondje su nas dočekali šerpe Furba i Migma. Skromni, pošteni ljudi, koji su nas srdačno pozdravili i podsjetili na zajedničku ekspediciju na Ama Dablam godinu dana ranije”, otkrio je.
Pri usponu na sam vrh pojavili su se novi izazovi. “Sljedeća dva dana odradili smo prvu aklimatizaciju do C1, susrećući jake simptome visinske bolesti: glavobolju, mučninu i opću slabost. Narednog dana krenuli smo prema C2, dok su nas pratili snijeg, jaki vjetrovi i lavine, uz temperature oko minus 20°C. Po povratku u bazni kamp, doktorica Fabijan iz Francuske dijagnosticirala mi je upalu bubrega i odmah predložila antibiotik. Bez oklijevanja sam ga uzeo, svjestan da odustajanje sada nije opcija. Sljedeća dva dana proveli smo u odmoru u zajedničkom šatoru, raspravljajući o nastavku uspona. Nizozemac Antony i Čeh Svoboda odlučili su ići na vrh bez dodatnog kisika, unatoč upozorenjima šerpe. Nakon još jedne aklimatizacije do C3 i povratka na C1, prolazili smo kroz vertikalne stijene i opasne pukotine. Indijac u timu zaostajao je iza, ali uz pomoć i podršku uspješno smo ga doveli do C3”, ispričao je Čulina.
“Jutro smo dočekali budni, jer na 6.400 metara spavanje gotovo nije moguće. Obukli smo pernate kombinezone i ostatak opreme, te se uputili prema C3 na 6.800 mnv. Ekipa je bila vidno iscrpljena, a Indijac je bio prikvačen za mene, uz pomoć cepina. Nakon probijanja kroz oluju, uspjeli smo složiti šator, hidratizirati se čajem i instant-nudlima, te pripremiti bocu kisika. U 21:15 krenuli smo prema vrhu. Davorin i ja stigli smo drugi, dok je Juraj već bio na vrhu pet minuta ranije. Sjedajući na vrh, preplavile su me emocije, suze i smijeh izmjenjivali su se u trenucima olakšanja i radosti. Zagrlio sam Davorina i rekao: ‘Znao sam da ćemo uspjeti'”, nastavio je.
‘Prognoza za Čeha bila je pogubna’
“Silazak je bio najteži dio. Susreli smo Antonyja i Svobodu kako se penju prema vrhu. Svoboda je izgledao vrlo loše, bez majice i u fazi hipotermije. Šerpa ga nije dopustila da nastavi prema vrhu, već ga je spustila na C3. Ondje je Antony, unatoč opasnosti i iscrpljenosti, aktivno reanimirao Svobodu i držao ga pri životu. Helikopter je bio poslan po njih, ali zbog lošeg vremena nije mogao doći četiri dana, pa su morali čekati u šatoru. Prognoza za Čeha bila je pogubna, dok smo mi nastavili prema C2 i C1, stalno prateći situaciju preko satelitskog telefona. Spuštanje do baznog kampa bilo je još jedno iskušenje, ozebline, iscrpljenost i bolest. Ostali smo još tri dana, a potom krenuli prema Samagaunu. Na putu prema gradu susreli smo dodatne opasnosti zbog urušavanja cesta i odrona izazvanih potresom. Konačno, stigli smo u Kathmandu”, prisjetio se tog iscrpnog puta.
Za kraj, Čulina je malo govorio o dobrobitima ovog sporta, kao i zainteresiranosti za alpinizam u Hrvatskoj. “Dobrobiti su fizičke, mentalne, duhovne, životne i društvene. Alpinizam donosi smanjenje stresa, jačanje samopouzdanja, poboljšanje koncentracije i fokusa, razvijanje strpljenja i osjećaja slobode. To nije sport, već način života koji jača um, tijelo i karakter. On ne mijenja samo pogled na planinu, nego i pogled na sebe. Njime se možeš baviti dokle god imaš volje, snage i ljubavi prema planini”, istaknuo je.
“U Hrvatskoj postoji desetak alpinističkih društava. Moj matični klub je AO Velebit, a tu su Željezničar, Rak (Rijeka), Matica i drugi. Škola alpinizma počinje u proljeće i primaju između 10 i 15 polaznika, a broj polaznika svake godine raste. Na taj način stječemo nove alpinističke pripravnike koji uče od iskusnijih članova, kroz edukacije u prostorijama klubova i na planini, sve kako bi upoznali alpinizam, njegovo provođenje te kodeks i etiku ovog divnog sporta”, zaključio je Čulina.
