Svjetski dan srca, koji se obilježava 29. rujna, svake godine nosi određenu poruku ili slogan, a cilj mu je potaknuti ljude da preuzmu odgovornost za vlastito zdravlje. Poruka je jasna: briga o srcu nije samo osobna odgovornost, već i briga za obitelj, društvo i buduće generacije. Donosimo vam ispovijest Zagrepčanina kojem je srčani udar na kraju spasio život.
„Nikada neću zaboraviti dan kada mi se život promijenio u nekoliko minuta. Osjećao sam umor, ali sam mislio da je to od posla i stresa. Onda se pojavio pritisak u prsima, kao da mi je netko sjeo na grudni koš. Bol se širila u lijevu ruku i vilicu. Znoj mi je curio niz lice, srce mi je tuklo nepravilno, a dah mi je postajao sve kraći.
Shvatio sam da nešto nije u redu. Supruga je odmah nazvala hitnu pomoć. Tih nekoliko minuta čekanja činilo mi se kao vječnost. Dok su me vozili u bolnicu, u glavi mi se vrtjela samo jedna misao: Je li ovo kraj?“, priča svoju ispovijest Nenad.
Promjena načina života
Brza reakcija hitne pomoći i liječnika u bolnici su Nenadu spasili život.
„U bolnici su rekli ono što sam najmanje želio čuti, imao sam infarkt miokarda, odnosno srčani udar. Moje srce, koje je godinama trpjelo moje loše navike cigarete, stres, lošu prehranu, napokon je reklo dosta. Liječnici su brzo reagirali, napravili su sve što je trebalo da mi spase život.
Danas znam da sam imao sreće, jer mnogi uopće ne dožive da čuju dijagnozu. Prvi dani nakon infarkta bili su najteži. Osjećao sam strah od svakog otkucaja. Svaki put kada bih osjetio i najmanji ubod u prsima, mislio sam da se sve ponavlja. Noći su bile najgore budim se u znoju, stavljam ruku na grudi i osluškujem. Nekad mi se činilo da ću umrijeti od samog straha“, kaže naš sugovornik.
„Polako, korak po korak, počeo sam učiti kako živjeti s bolešću. Rehabilitacija u toplicama otvorila mi je oči. Upoznavao sam ljude poput sebe, sve različite priče, ali ista borba. Naučio sam vježbati polako, disati smireno, hodati bez žurbe. Naučio sam da nije sramota stati kad osjetim umor. Najveća promjena dogodila se u mojoj glavi.
Prije infarkta jurio sam za poslom, za obavezama, mislio da imam vremena za sve. Sad znam da je vrijeme ograničeno. Bolest me natjerala da preispitam što je doista važno, zdravlje, obitelj, mir. Novac i posao, zbog kojih sam se trošio, više mi ne znače kao prije“, kaže Nenad.
Ovo o svinjetini u Hrvatskoj niste znali: Stručnjak priznao svoj jedini strah
Danas živi drugačije, pije lijekove redovito, pazi na prehranu, šeće umjesto da sjedi. Naučio je reći ne stvarima koje ga iscrpljuju.
„Iako se ne mogu u potpunosti osloboditi straha od novog infarkta, taj strah mi je postao podsjetnik da čuvam sebe. Kada gledam unuke kako se smiju, kada sjedim s prijateljima na klupi, kada osjetim jutarnji zrak na licu, zahvalan sam. Zahvalan sam što sam dobio drugu šansu. Moj život nakon infarkta više nije isti, ali možda je upravo sada prvi put istinski moj“, zaključuje Nenad.
