Na današnji dan prije 50 godina dogodila se jedna od najtežih željezničkih nesreća u povijesti Hrvatske.
Tog nesretnog 30. kolovoza 1974. godine, u 22:40, međunarodni vlak Direkt Orijent, koji je prometovao na liniji Atena – Zagreb – Dortmund, dolazeći iz smjera Beograda, pri brzini od 100 km/h iskliznuo je iz tračnica na samom ulazu u zagrebački Glavni kolodvor, što je rezultiralo prevrtanjem svih devet putničkih vagona.
Strašna nesreće odnijela je živote 167 identificiranih osoba i dio neidentificiranih, dok je 90 putnika preživjelo zadobivši teže i lakše ozljede. U vlaku su se tada vozili uglavnom gastarbajteri koji su se godišnjeg odmora vraćali u Njemačku. Vagoni su ostali razasuti i prevrnuti po čitavom kolodvorskom području, a spašavanje ozlijeđenih trajalo je satima.
Svemu je kumovao umor
Svemu je, nažalost, kumovao umor osoblja. Krivcima za nesreću su proglašeni strojovođa Nikola Knežević, kasnije osuđen na 15 godina zatvora, i njegov pomoćnik Stjepan Varga, kasnije osuđen na osam godina zatvora. Istragom je utvrđeno kako su Knežević i Varga u kolovozu odradili čak 300 sati rada, dok su u trenutku nesreće radili 45 sati u komadu.
Prema kasnijim svjedočanstvima preživjelih putnika, već sat vremena prije dolaska u Zagreb vlak nije usporavao kroz postaje Ludinu i Novoselec te se opasno naginjao u zavojima. Istragom je otkriveno da je vlak mogao izletjeti i na tom području, ali su tada imali više sreće.
Na putu iz Vinkovaca do Zagreba strojovođa i pomoćnik stali su samo u Slavonskom Brodu, a onda ih je svladao umor i obojica su zaspala. Kada su se probudili, već su stigli u Zagreb, a tada više nisu mogli usporiti vlak koji je jurio nešto više od 100 km/h, iako je uobičajeno da pred postaju vlak uspori na 50 km/h.
‘Osjetio se miris krvi’
Ljubo Radeljević, jedan od sretnika koji su preživjeli stravičnu željezničku nesreću, za 24sata prisjetio se detalja ove nezapamćene tragedije.
“Oštro je prolazio krivine i vlak se malo ljuljao. Kad sam vidio da istom brzinom prolazi Autobusni kolodvor, povikao sam suputnicima iz kupea da se dobro prime. Čuo se udarac i vlak je izletio s tračnica”, kazao je Radeljević.
Poprište nesreće saniralo se mjesecima, a Radeljević se prisjetio da se dugo nakon nesreće u zraku osjećao strašan vonj krvi.
“Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano, jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo”, prisjetio se Radeljević.
Ova nezapamćena tragedija najveća je željeznička nesreća na području bivše Jugoslavije, a ubraja se i među najteže takve nesreće u čitavoj Europi.
Legendarni hrvatski glazbenik o teškim danima: ‘Nismo imali ništa, nismo imali gdje spavati’
