Objavljujemo priče naših sugrađanka koje su se našle u situaciji da ih netko zlostavlja u prostoru koji je javan i trebao bi biti zaštićen od takvih napada. Ako ste se našle u istoj situaciji i želite podijeliti svoje iskustvo, možete nam se javiti na: [email protected].
Tako nam se javila mlada čitateljica koja svakodnevno putuje s autobusom iz podsljemenske zone prema gradu. Njezina priča zvuči poznato svakoj ženi koja se našla u ovakvoj situaciji.
“Vozila sam se kući autobusom, kao i svakog drugog dana. Podsljemenska zona, zelenilo, mir, sve ono što me obično umiruje. Ušla sam na stanici, sjela negdje pri kraju autobusa. Imala sam slušalice, ali nisam slušala ništa. Samo sam trebala trenutak mira. I onda sam ga primijetila. Stariji muškarac, sjedi dijagonalno iza mene. Ne bih ga inače ni registrirala jer je bio tih, bezizražajan, kao svaki drugi umorni putnik. Ali gledao me, onako direktno, zapravo je buljio. Onim pogledom koji nije slučajan ni bezazlen. Osjetila sam da nešto nije u redu. Skrenula sam pogled, rekla sam si da umišljam“, priča nam mlada Zagrepčanka.
‘Srce mi je tuklo u grlu’
“U nekom trenutku sjeo se na sjedalo tik do mene. Nije bilo gužve, mogao je sjesti bilo gdje. Počela sam razmišljati o izlasku na sljedećoj stanici, ali autobus je krenuo dalje i bila sam paralizirana. I onda je to počelo njegovo bedro se prislonilo uz moje. Isprva sam pomislila da se samo nagnuo, slučajno. Pomaknula sam se. Ali onda… ponovno. Ruka mu je bila spuštena niz nogu, a prsti su se počeli kretati prvo po vlastitim bedrima, a zatim, neznatno, prema meni. Znala sam da to nije greška.
Osjetila sam njegov dodir, lagan, ali namjeran, uz rub mog kaputa. Nisam se usudila okrenuti. Samo sam stajala smrznuta, s pogledom u staklo, gledajući vlastiti odraz, kao da gledam nekog drugog. Srce mi je tuklo u grlu, ruke su mi bile hladne.
A onda sam ga, krajičkom oka, vidjela kako se dodiruje. Otvoreno. Bez srama. Tu, među ljudima. Radio je to polako, u rukama je imao jaknu, ali nije bilo sumnje što se događa“, priča nam naša sugovornica.
Jedna je djevojka reagirala
Paraliza u ovakvim situacijama je normalna, reakcija na ovakve događaje kasni.
“Nisam znala što napraviti. Niti kako se pomaknuti. Osjećala sam se kao dijete, zarobljeno u tijelu žene, bez glasa. To je ono što mnogi ne razumiju zašto “nisi ništa rekla”, „zašto se nisi ustala“. Zato što šok nije tišina, šok je unutarnja vriska koju nitko ne čuje. Zato što u tim trenucima ne znaš gdje završava tvoje tijelo i počinje njegov teror.
Onda sam ugledala djevojku. Sjedila je nekoliko redova ispred, djelovala je mlađa od mene. Gledala je nas, držala mobitel podignut. Učinila je ono što ja nisam mogla. Uslikala ga, snimila. Kad je shvatio da je primijećen, sve se u njemu promijenilo. Pogledao nas obje, pa naglo ustao i izišao na sljedećoj stanici, bez riječi”, kaže mlada Zagrepčanka.
‘Sada ih slikam i snimam’
U ovakvim situacijama savjeti su da sve prijavi policiji ili u krajnjem slučaju zatraži od vozača da zaustavi autobus.
„Nisam prijavila ništa. Nisam imala snage. Niti želje da ponovno prolazim kroz objašnjavanja, sumnje, šutnje. Ne osjećam se zbog toga ponosno. I istovremeno sam duboko zahvalna toj djevojci koja je imala dovoljno snage za obje. Pitala sam je jesu li joj se slične stvari već događale. Samo je slegnula ramenima. „Prečesto,“ rekla je, zato mi je puna kapa takvih tipova. Sada ih slikam i snimam, ako neka žena želi dam joj snimku da može prijaviti policiji.
Ako ti se nešto slično dogodilo, nisi sama. I nisi ti kriva. Nikad nisi kriva. Možda, jednog dana, ako sve progovorimo o onome što nam se svakodnevno događa više nećemo morati dijeliti ovakve priče. Do tada budimo jedni drugima oči, glas, jer nitko to ne može razumjeti kao druga žena“, poručuje naša čitateljica.
