Etnografski muzej u Zagrebu, osnovan 1919. godine, jedan je od najvažnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj posvećenih očuvanju i prezentaciji bogate etnografske baštine. Smješten u reprezentativnoj secesijskoj zgradi u samom centru grada, muzej sadrži impresivnu zbirku od preko 85.000 predmeta.
Njegove izložbe prikazuju narodne nošnje, tekstil, glazbene instrumente, tradicijske obrte i svakodnevne predmete iz Hrvatske, ali i iz drugih dijelova svijeta. Muzej također organizira brojne tematske izložbe, radionice i edukativne programe, omogućujući posjetiteljima da steknu dublje razumijevanje tradicijskih kultura i običaja.
O samom Etnografskom muzeju, zbirkama, izložbama razgovarali smo s ravnateljicom dr.sc. Zvjezdanom Antoš.
Najstariji eksponat datira iz 18. stoljeća
Koji je najstariji eksponat u Vašoj zbirci i koja mu je povijesna važnost?
Najstariji eksponat u zbirci pokućstva (kojoj sam voditeljica) je škrinja/ormar potječe vjerojatno iz 18. stoljeća, jer ukazuje na stariju tradiciju izrade te vrste pokućstva. Riječ je o ormaru (škrinji) koji je u muzejskoj dokumentaciji upisan pod nazivom ormar, starinski, od izdubenog lipovog debla koje je prerezano na pola. Umetnuta su mu vrata od hrastovih dasaka.
U unutrašnjosti se nalaze tri police koje su služile kao pregrade. Police leže na šibama zataknutima u rupe probušene u stijenu ormara. S obzirom da je u muzejski fundus došao početkom 19. stoljeća, odnosno, kupljen je 1931. godine od Ignacija Keretića koji je bio župnik u Žažini u Posavini, prije dolaska u muzej imao je izuzetno dugu povijest. Smatralo se da je bio korišten za vrijeme Vojne krajine i da je tada služio za spremanje vojne opreme.
S vremenom je sasvim promijenio smisao i s obzirom da je njegova unutrašnjost bila potpuno crna od čađe, smatralo se da se unutra držalo sušeno meso. No je li se u nekom trenutku koristio polegnut kao škrinja? Je li bio korišten za spremanje žita, s obzirom na njegove tri pregrade? Te tvrdnje potvrđuje nam činjenica da takva tradicija oblikovanja škrinja potječe još od srednjeg vijeka, kao u slučaju škrinje koja se čuva u Tolminskom muzeju u Sloveniji, a potječe iz 1700. godine i služila je za spremanje žita.
Koji su najzanimljiviji predmeti vezani uz običaje i rituale u zbirci muzeja?
U 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća, škrinja je imala posebnu ulogu u svadbenim običajima na području cijele Hrvatske. Bila je sastavni dio mladenkine opreme, to jest miraza ili dote, koja se prenosila ili prevozila u kuću u kojoj će mladi par stanovati uz mnoge magijske radnje i lokalno različite običaje. U Dalmaciji i južnoj Hercegovini poznat je običaj otkupa škrinje, odnosno bacanja novca na nevjestino ruho, praćeno osobitim postupcima, pjevanjem, pa plesanjem. Uvijek se težilo da svadbena škrinja bude lijepo ukrašena i bogato opremljena, jer je ona bila i pokazatelj imovinskog statusa obitelji.
Škrinju možemo promatrati i kao predmet djevojčine intime, odnosno kao mjesto gdje je djevojka čuvala svoje stvari i osobne predmete. U svadbenoj škrinji nalazili su se molitvenik, marame i kapice za glavu, rupci za ramena, nakit, različite ukrasne vrpce i trakice, pregače, osobito lijepo ukrašene košulje, papuče, ponekad i cipele ili čizme, svečana i svakodnevna odjeća, remen, ogledalo, plahte za porode, te kudjelja i vreteno.
S obzirom da se škrinja smatrala i dekorativnim predmetom svakog doma, osobita se pozornost posvećivala smještaju predmeta u prostoriji, kako bi ukrašena strana bila okrenuta tako da se pri ulazu u prostor odmah opaze ukrasi. Vjerovalo se da ti ukrasi imaju posebnu magijsku zaštitnu ulogu mladoga para i njihove obitelji. Zato je i svadbena škrinja bila usko povezana s pojmom bračne sreće i mnogobrojnim potomstvom.
Zagreb u prošlosti: Rijetki znaju što se ranije nalazilo u zgradi Muzeja grada Zagreba
Mornarske škrinje Hrvata koji su putovali u New York
Ima li muzej posebne zbirke posvećene specifičnim etničkim grupama koje su živjele ili još uvijek žive na području Hrvatske?
Muzej posjeduje Zbirku narodnih nošnji naroda Europe koja je formirana 2015. godine, a sadrži većinom pojedinačne predmete, fragmente i u manjoj mjeri komplete odjeće s područja Makedonije, Crne Gore, Srbije, Austrije i drugih europskih zemalja. Najzanimljiviji kolekcionar u kontekstu današnje Zbirke narodnih nošnji naroda Europe svakako je Salamon Berger, veletrgovac i industrijalac te prvi ravnatelj Etnografskog muzeja.
On je sakupio velik broj predmeta s područja Hrvatske, poglavito Posavine, zatim Bosne, Makedonije, Češke i Slovačke, od čega je najbrojnija tekstilna građa, posebice dijelovi nošnji, malobrojni kompleti, fragmenti tkanja i veza, ćilimi i niz drugih predmeta. Berger tijekom 1920-ih godina održava suradnju s muzejskim povjerenicima, a koji Muzeju daruju, prodaju ili daju u zamjenu predmete iz raznih krajeva Europe (većinom iz Makedonije, Crne Gore i Kosova). Tako je npr. Tomislav Krizman 1920. godine Muzeju darovao žensko odijelo iz Gostivara (Sjeverna Makedonija).
Kako ste prikupili eksponate koji se nalaze u muzeju? Postoje li priče ili anegdote vezane uz neke od njih?
U fundusu zbirke pokućstva se nalazi mornarska škrinja jadranskog tipa s ravnim poklopcem i oslikanom prednjom stranicom s panoramom grada i nizom brodova koji plove ispred grada s francuskom zastavom. Na slici je vjerojatno francuski grad Cherbourg u Normandiji, koji je bio polazišna luka brodova za New York. Hrvati su imali pomorsku liniju Trst – Cherbourg, gdje su nastavljali svoje putovanje prema Sjevernoj Americi.
U muzejskoj zbirci ova škrinja uvedena je zajedno s drugom mornarskom škrinjom, da je kupljena od Franje Vidulića s otoka Lošinja 1949. godine. Druga mornarska škrinja u zbirci pokućstva istog je tipa i obojana je zeleno, te ima oslikanu prednju stranicu i unutrašnjost poklopca.
Na prednjoj stranici su oslikani motivi smeđih čempresa i zastava, odnosno američke s lijeve strane i austrijske s desne strane, a u sredini se nalazi vjerojatno talijanski grb (Savoia) i upisana 1857. godina. Oslikan je i unutrašnji dio poklopca s motivima čempresa i krunom talijanske mornarice. Ovakvi primjerci oslikanih škrinja bili su vrlo rijetki. Ove škrinje vjerojatno su kupljene na putovanju i potom na povratku dovezene u Hrvatsku.
Čuvaonica čuva 54000 predmeta
U svibnju je otvorena nova Čuvaonica Etnografskog muzeja, o čemu je točno riječ?
Čuvaonica Etnografskog muzeja predstavlja prvi otvoreni depo u Hrvatskoj s inovativnim i najsuvremenijim muzeološkim pristupom koji omogućuje dostupnost muzejskih zbirki javnosti, kao i prikazom djelovanja muzeja „iza scene“, odnosno kako muzej funkcionira. Prioritet rada je omogućiti javnosti razgled muzejskih zbirki u depoima uz kontrolirani obilazak manjih grupa i prethodnu najavu za različite ciljne skupine i vrste korisnika.
Čuvaonica je cjelovito opremljena najsuvremenijom muzejskom opremom prema europskim standardima u kojoj je pohranjeno oko 54000 predmeta.
Korisnici će imati mogućnost aktivno sudjelovati kroz učenje o muzejskom fundusu i pričama predmeta, uz obilazak čuvaonica uz vodstvo kustosa, o znanju i vještinama pripadnika zajednice uz prezentaciju i mogućnost učenja i savladavanja osnovnih tehnika pri izradi pojedinog predmeta. Radionice će uz predavanje i obilazak novih muzejskih čuvaonica povezati pripadnike zajednice, kustose i korisnike. Predloženi program na kreativan način povezuje predmete iz fundusa i njihove priče uz učenje o znanjima i vještinama lokane zajednice.
Osobito nam je važno uključiti lokalnu zajednicu na sudjelovanje u raznovrsnim programima koji su usmjereni na susjedstvo/kvart. Muzejska čuvaonica promovirat će otvorenost, dostupnost i transparentnost u predstavljanju etnografskih zbirki i konzervatorskih praksi koncepta otvorene čuvaonice na potpuno nov način. Posebna pozornost usmjerena je na inkluziju i prilagodbu prostora slijepim i slabovidnim osobama, gluhim osobama i osobama s invaliditetom. Muzej će dostupnošću muzejskih zbirki i razvojem novih sadržaja postati participativniji i inkuzivniji, a zbirke će postati dinamičnije i aktivnije predstavljene i u potpunosti dostupne javnosti.
Omiljeno mjesto Zagrepčana slavi 70 godina: Tehnički muzej čuva uspomene, ali i donosi novitete
Izložbe karikatura i fotografija
Organizirate i izložbe koje nisu vezane uz narodne običaje, poput primjerice izložbe „Umjesto tisuću riječi… fotografije Marijana Jovića“ ili Tisje Kljaković Braić „ONI“?
Uz dvogodišnju izložbu „Intimni prostori svakodnevice“ predstavljeni su radovi umjetnica koji su prikazale različite osobne perspektive, nepoznate i kontroverzne priče kojima ćemo potaknuti ljude da počnu razmišljati na drugačiji način kroz diskusiju. Izložbe su realizirane u rundici i izmjenjuje se kako bi se dobio dinamičan postav i propituju se aktualne teme iz naše svakodnevice koje su kontekstualizirane i radovima priznate slikarice, ilustratorice i spisateljice Tisje Kljaković Braić Oni.
Izloženi radovi Tisje Kljaković Braić, njezine duhovite karikature bračnoga para kojima bilježi svakodnevicu ilustriranu s puno humora, karakterističnoga za dalmatinski mentalitet, ali u kojemu se svi pomalo prepoznajemo jer o pojedinim prikazanim „situacijama“ imamo i svoju osobnu priču. Te osobne priče rado prepričavamo jer su nam smiješne i želimo ih ne samo ponovno prepričati svojoj obitelji, nego podijeliti i s našim prijateljima, dragim osobama. No, te priče imaju puno dublji smisao i značenje jer one bilježe sjećanja na proživljeno osobno iskustvo i na taj ih način čuvaju kroz pripovijedanje o obitelji, bakama i djedovima, onima koji više nisu s nama, ali su kroz tu priču ovdje i dalje s nama žive.
Izložba fotografija autora Marijana Jovića iz Županje tematizira suvremeni život i običaje, susret tradicionalnog i suvremenog u svagdanu i blagdanu stanovnika mjesta Županjske i Bosanske Posavine. Obavljajući svoj redovni posao autor vješto opaža „male ljude sporednih uloga“ i svojim fotoaparatom u hodu bilježi trenutke njihove radosti, znatiželje, sjete, skrušenosti, brige, nade… Fotografije otkrivaju autora iznimnog senzibiliteta, progovaraju o prolaznosti čovjeka i vremena, podsjećaju na iskonske ljudske vrijednosti i zrače gotovo opipljivom emocijom. Izložene fotografije bilježe razdoblje od 2010. godine naovamo; posljednja je snimljena prije nekoliko dana.
Suradnja sa školama
Na koji način se Etnografski muzej povezuje sa zajednicom i školama?
Rad muzeja se usmjerio na nove programe za razvoj publike i na aktivno povezivanje i poticanje zajedničkih suradnji i partnerstva. Programe planiramo realizirati u suradnji s brojnim nezavisnim organizacijama, umjetnicama i umjetnicima, kao i lokalnom zajednicom. Pedagoški program usmjeren je realizaciju različitih interaktivnih radionica i aktivnosti koje su bile posebno namijenjene za razne ciljne skupine korisnika od djece, učenica i učenika osnovnih i srednjih škola i temelje se na interaktivnom pripovijedanju, otkrivanju važnosti predmeta za njihovu obitelj i zajednicu, postavljanje pitanja o ravnopravnosti među spolovima, toleranciji uz interaktivan dramski sadržaj, razgovor s kustosima o pojedinim zanimljivim predmetima iz muzejskih zbirki, uključivanjem lokalne zajednice u prenošenje vještina i znanja na mlađe generacije.
Programske aktivnosti usmjerene su na održavanje u oba prostora, odnosno u Čuvaonici i Etnografskome muzeju. Muzej je usmjeren na povećanje svoje prisutnosti i jačanje društvene uloge organizacijom aktivnosti koje će osigurati uključivost, interakciju i međusobnu komunikaciju te smanjiti izoliranost i usamljenost građana te poboljšati mentalno zdravlje organizacijom niza besplatnih programa koja uključuju radionice, predavanja, koncerte, plesne nastupe i dr. Osobito je važna suradnja na radionicama s mladima i uključivanje studenta koji uopće ili rijetko posjećuju muzeje uključivanjem u muzejske projekte vezane uz izložbe ili likovne intervencije.
Osmišljeni su programi koji uključuju društvenu odgovornost u obraćanju pojedinim skupinama građana na kulturnim marginama – od osoba s invaliditetom do rada sa posebnim skupinama koji u kolektivnoj memoriji baštinskih ustanova mogu pronaći inspiraciju za budućnost. Iskustvo se obogaćuje kroz suradnju s mrežom partnera i nastavlja razvijati programe vezane uz promociju zdravlja i boljega općeg psihofizičkog stanja, što može poboljšati kvalitetu života ranjivih skupina (žene, djece, starijih i bolesnih i dr.). U današnjem vremenu neophodno je povećati toleranciju i razumijevanje, kao i mogućnost uspostavljanja dijaloga i donošenja zajedničkih odluka.
