U rujnu se obilježava Mjesec svjesnosti o raku u dječjoj dobi. Tom prilikom ovog mjeseca razgovaramo s onkolozima, članovima humanitarnih udruga, hrabrim pacijentima koji su se borili s ovom teškom bolešću te njihovim obiteljima. Cilj nam je informirati građane o ovim bolestima, ali i pružiti nadu onima kojima je najpotrebnije.
Borba protiv raka u dječjoj dobi zajednička je odgovornost svih nas. Bilo da se radi o pružanju podrške obiteljima, doniranju sredstava za istraživanje, volontiranju ili jednostavnom podizanju svijesti, svatko može doprinijeti na svoj način.
Mjesec svjesnosti o raku u dječjoj dobi prilika je da se prisjetimo koliko je važno djelovati zajedno i podržati one koji se suočavaju s ovom teškom bolešću. O tome koliko je teško i izazovno raditi na odjelu onkologije razgovaramo s Martinom Slukan, glavnom sestrom Zavoda za onkologiju i hematologiju “dr. Mladen Ćepulić”, Klinika za tumore u Zagrebu.
Obitelj je sudionik u liječenju
Koliko je teško raditi na dječjoj onkologiji? Kako izgleda vaš tipičan radni dan na dječjoj onkologiji?
Rad na dječjoj onkologiji ima i svojih prednosti i mana. Užitak je raditi s djecom. Osjećaj pomaganja i činjenica da svojim trudom i postupcima pomažem djetetu u potrebi i njihovim obiteljima se ne može zamijeniti ničim drugim. To je osjećaj koji ispunjava. Nažalost, ne završe sve priče sretno. To je onaj najteži dio. Mi brinemo o djeci kroz cijeli proces liječenja koji može trajati i više godine. Nemoguće je ne vezati se i ostati profesionalan u takvim trenucima. Na onkologiji zapravo i nema tipičnog dana. Gotovo uvijek je užurbano i dinamično. Mogu reći da i danas, nakon 17 godina staža na onkologiji uvijek naučim nešto novo.
Zašto se odlučili raditi kao medicinska sestra na dječjoj onkologiji?
Općenito me zanimao rad s djecom. Vidjela sam se u tome. Splet okolnosti me doveo do onkologije, a ljubav prema tom poslu tamo zadržala.
Kako obitelji mogu pomoći djeci da se nose s dijagnozom i liječenjem?
Podrška obitelji je neprocjenjiva. Obitelj je aktivan sudionik u liječenju. Možemo se pohvaliti mogućnošću smještaja roditelja uz dijete 24 sata na dan, a djeci to značajno olakšava liječenje. I šira obitelj (djedovi, bake, tete…) mogu uvelike pomoći u liječenju, bilo da je to kroz pomoć u skrbi za drugu djecu, obavljanje nekih zadataka za roditelje, donošenje hrane koju dijete posebno voli i slično.
‘Teško je gledati dijete koje pati’
Kako surađujete s drugim članovima medicinskog tima (onkolozima, psiholozima, socijalnim radnicima) u skrbi za pacijente?
Multidisciplinarnost je u našem poslu neizbježna. Cijeli tim stručnjaka sa zajedničkom vizijom radi da dobrobiti djeteta, što boljem i uspješnijem liječenju, olakšavanju simptoma i kvaliteti života. Važno je da svi djelujemo kao jedno, u što kraćem vremenskom periodu.
Kako se nosite s emocionalnim izazovima koje donosi rad s djecom oboljelom od raka?
Ima uspona i padova. Teško je gledati dijete koje pati, bilo da je to zbog komplikacija liječenja, odvojenosti od svojih voljenih ili zbog toga što ne može izaći s vršnjacima. Najteže se nositi sa smrtnim ishodima. Takve situacije nas sve pogode. Mislim da svaki takav slučaj na nama ostavi traga.
Možete li podijeliti neku posebnu priču koja vas je inspirirala u vašem radu?
Teško mi je izdvojiti samo jednu priču jer ih ima zaista mnogo. Svako dijete je po nečemu posebno.
