Brojni Zagrepčani svakodnevno koriste javni gradski prijevoz. On je, posebice ujutro i poslijepodne, kad ljudi putuju na i s posla, stvarno opterećen. Mnogi ljudi guraju se u pretrpane tramvaje i autobuse, kako ne bi morali čekati idući koji možda ni neće doći prema rasporedu.
Jedna je čitateljica, kako nam je napisala u e-mailu, tek nakon što je jučer izašla iz ZET-ova autobusa postala svjesna kako su ljudi bezobzirni. “Nakon posla sam malog skupila u vrtiću. Nemamo kolica, nemremo pješke, moram na bus. Još smo morali malo i potrčati da bi stigli. Ulazimo unutra, dijete sam primila u ruke jer je bus toliko udaljen od rinzola i povišen da i ja teško zakoračim unutra”, započela je svoju ispovijest.
“Čim je zatvorio vrata za nama, vozač je krenuo. Držim malog, skeniram bus, mjesta ni za lijek. Mislim si da je to okej, jer ionako se vozimo samo dvije stanice. Bus nema ni ona pomoćna sjedala koja se spuštaju, tak da sam čučnula, obgrlila dijete i s drugom se rukom primila za štangu. Moj je klinac mali, ni dve godine nema, nije dijete koje zna i može samostalno stajati u busu. Kaj su Zagrepčanci fakat takvi postali.”, pojasnila je.
‘Panika je proradila’
“Mali je cijelo vrijeme nekaj brbljal, papal keksić, ekipa u busu mu se smije, a ja se grčevito držim. Taman pred našu stanicu, ustala sam da na rame ponovno stavim svoju torbu i njegov ruksakić, jer su mi iskliznuli u tom svom stresu, na tren ga pustila i naravno da je dijete palo. Već sam očekivala glasan plač, razbijenu glavu, panika je proradila. Ništa mu nije bilo, dobro se dočekao. Primila sam ga u ruke i izlazimo mi, mali kaže ‘pa-pa autobuj’, svi se smiju, mašu mu”, dodala je.
“I onda izađem van i skužim, pa čovječe to nije bilo u redu, pa nitko nam se nije htio ustati, pomaknuti, nije se nitko ni ponudio. Ušli smo na prva vrata i prošli do srednjih vrata, pol busa prehodali, da bi se netko barem ponudio. Vožnja od nekoliko minuta mi je toliko stresa zadala”, zaključila je.
