Dan ružičastih majica obilježava se posljednje srijede u veljači i posvećen je borbi protiv vršnjačkog nasilja. Nastao je kao inicijativa u Kanadi 2007. godine, kada su učenici odlučili stati u obranu svog vršnjaka koji je bio meta nasilja u kanadskom Berwicku jer je nosio ružičastu majicu. Odjenuo ju je u znak podrške majci koja je bolovala od karcinoma dojke.
Danas se ovaj dan obilježava diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku, kako bi se podigla svijest o ovom ozbiljnom problemu i pružila podrška djeci koja trpe nasilje. Odlukom Hrvatskog sabora 2017. godine proglašen je Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja, koji se obilježava posljednje srijede u veljači, kao i Dan ružičastih majica.
Definicije vršnjačkog nasilja razvijale su se kroz vrijeme, posebno s pojavom elektroničkog nasilja, no njegova su ključna obilježja ostala ista, stoji na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Vršnjačko nasilje definira se kao bilo koje agresivno ponašanje koje uključuje sljedeće aspekte: namjera da se načini šteta, opetovanost i jasna neravnopravnost moći između počinitelja nasilja i žrtve.
Moj sin se bojao ići u školu
“Moj sin je oduvijek bio nježno i osjetljivo dijete. Voli je crtati, maštati, ne voli se gurati ni sudjelovati u grubim igrama. U drugom razredu počeo je pokazivati prve znakove tjeskobe, žalio se na bolove u trbuhu, često bi imao glavobolje ujutro prije škole, a navečer bi teško zaspao. Nisam odmah shvatila što se događa, sve dok jednog dana nije odbio izaći iz auta pred školom. Počeo je plakati i moliti me da ga ne tjeram unutra“, priča majka danas dvanaestogodišnjeg dječaka.
Kada je razgovarala sa sinom rekao joj je da ga u razredu jedan dječak naziva pogrdnim imenima, sakriva mu stvari, baca ih u smeće, govorio mu da je „curica“. Majka kaže kako ju je najviše boljelo to što nije nikome rekao jer je mislio da bi bilo još gore. Još je gore jer je to trajalo dvije godine, a niti ona, niti škola nisu detektirali što se događa.
„Srce mi se slomilo, kako da mu objasnim da nije kriv, da je poseban i vrijedan baš takav kakav jest? Obratili smo se školi, no problem nije nestao odmah. Razgovarali smo s učiteljima, školskim psihologom, ali pritisak koji je taj dječak vršio na mom sinu bio je jači od svih naših riječi. Trebali su mjeseci da moj sin ponovno stekne povjerenje u sebe.
Upisali smo ga na sport gdje je upoznao nove prijatelje koji su ga cijenili zbog onoga što jest. Psihologica nam je puno pomogla, kako mom sinu tako i nama, jer se nismo znali boriti s ovim problemom. Sada je moj sin sretniji, ali još uvijek ima posljedice, strah, manjak koncentracije. Moja poruka drugim roditeljima je: “Slušajte svoju djecu, i najmanja promjena u ponašanju može biti znak da im treba pomoć“, kaže majka dvanaestogodišnjeg dječaka.
Zagrepčani se prisjetili ‘mračnog doba’, sve je krenulo od 26-godišnjaka: ‘Tada sam izgubila sestru’
Moja kći je izgubila vjeru u sebe
“Moja kći bila je otvorena, vesela djevojka, puna života. Sve se promijenilo u drugom razredu srednje škole. Počelo je polako, podsmijesi, šaptanja dok prolazi hodnikom, smijanje iza njenih leđa. A onda su došle poruke na društvenim mrežama. Netko je napravio lažni profil i počeo objavljivati laži o njoj. Pisali su da je „laka“, da se „prodaje za ocjene“, ismijavali njen izgled. Svaki dan je dolazila kući sve tiša, povlačila se u sobu, brisala društvene mreže, izbjegavala prijatelje“, priča nam otac srednjoškolke.
Svaki pokušaj razgovora bio je uzaludan, djevojka nije htjela priznati koliko joj je teško. Tek kad je jedne večeri slomljena rekla ocu: „Tata, mislim da me više nitko nikada neće voljeti“, shvatio je koliko je situacija ozbiljna. „Otišli smo u školu, prijavili smo nasilje, tražili pomoć psihologa, pedagoga, svih u sustavu. Neki su govorili da su to „dječje gluposti“, ali za nju je to bio pakao. Trebalo je puno vremena da ponovno povjeruje u sebe, da se vrati starim prijateljima i pronađe novu snagu“, kaže otac djevojke koju su vršnjakinje zlostavljale u školi.
Danas, nakon mnogobrojnih razgovora s psihologom, jer su roditelji potražili pomoć i van sustava, ova je djevojka snažnija, odmaknula se od lažnog svijeta društvenih mreža, pronašla prijatelje koji je vole baš ovakvu kakva je. Nije bilo lako, ali upornost roditelja, psihologa, ali i „stiskanja“ škole da se pozabavi zlostavljačima pomoglo je u procesu oporavljanja. „Roditeljima bih rekao: nemojte podcijeniti moć riječi. Digitalno nasilje može biti jednako razorno kao i fizičko. Budite uz svoju djecu i pokažite im da nisu sami. Sve ovo je moglo završiti puno gore, srećom nije, jer smo reagirali i potražili pomoć“, poručuje otac.
Vršnjačko nasilje vodeći javnozdravstveni problem
Vršnjačko nasilje nije „dječja igra“. Ono može ostaviti duboke emocionalne ožiljke koji utječu na djetetovu budućnost. Djeca koja su izložena nasilju često se osjećaju usamljeno, nesigurno i bespomoćno.
Posljedice mogu biti dugotrajne, one mogu otežavati svakodnevno funkcioniranje i prouzrokovati osobnu patnju, stoji na stranicama HZJZ-a. Postoje jasni dokazi iz longitudinalnih istraživanja da doživljeno vršnjačko nasilje može uzrokovati smetnje mentalnog zdravlja u odraslosti, poput depresivnosti, anksioznosti i suicidalnosti. Vršnjačko nasilje je prepoznato kao vodeći javnozdravstveni problem koji povećava rizik za lošije zdravlje, niže socijalne i obrazovne ishode u kasnijim razdobljima.
Dan ružičastih majica podsjeća nas na važnost empatije, prijateljstva i podrške. Nošenjem ružičaste majice ne rješavamo problem, ali šaljemo poruku: “Nisi sam. Vjerujemo ti. Zajedno ćemo se boriti protiv nasilja”. Roditelji, učitelji, prijatelji, svi možemo učiniti razliku. Slušajte djecu, budite njihov glas i pokažite im da nisu sami, jer svako dijete zaslužuje odrastati bez straha.
