Biti liječnik nije zanimanje, to je poziv, to će reći svaki liječnik, baš kao i to da je svakome na prvom mjestu dobrobit pacijenta. Rade svoj posao u svakakvim uvjetima, danju, noću, prekovremeno, pomažu, liječe, spašavaju živote. Jednom godišnje imaju svoj dan, Dan liječnika koji se obilježava kao sjećanje na dan kada je osnovan Hrvatski liječnički zbor 26. veljače 1874. godine, tada osmu liječničku udrugu u Europi.
Povodom Dana liječnika razgovarali smo s liječnikom koji spašava male pacijente od najtežih rana, rana koje su nanijele razne eksplozivne naprave, petarde, opeklina. Njemu dolaze mali pacijenti s teškim povredama i on ih spašava iz dana u dan, on je specijalist dječje kirurgije i pročelnik Objedinjenog hitnog bolničkog prijema Klinike za dječje bolesti Zagreb, primarijus doktor Zoran Barčot.
Kako ste se odlučili postati liječnik i onda liječnik koji liječi djecu?
Nakon osnovne škole i dvije godine gimnazije u “Šuvarovoj reformi”, odlučio sam se za zdravstveno usmjerenje u budućem životu: dvogodišnje školovanje za fizioterapeuta bila je prva stepenica. Istovremeno sam bio košarkaš splitske „Jugoplastike“ i srednjoškolska znanja često imao priliku koristiti kod sportskih ozljeda suigrača u klubu. Igrajući za prvu momčad Splićana i nakon upisa na studij medicine u Zagrebu otvorila se mogućnost treniranja i nastupanja za tada jedan od popularnih zagrebačkih košarkaških klubova – TOZ. Nakon završetka Medicinskog fakulteta u Zagrebu radio sam nekoliko godina u zagrebačkoj hitnoj pomoći, a uključio sam se u obranu na samim počecima Domovinskog rata u Sunji s postrojbama policije i ZNG-a.
Ključni trenutak mog usmjeravanja prema dječjoj populaciji bio je tužan događaj: sprovod mog životnog uzora Dražena Petrovića. Naime, nakon sprovoda na kojem sam bio kao dežurni liječnik, u društvu sportskih poznanika: Tonija Kukoča, Dina Rađe, Stojka Vrankovića, Gorana Ivaniševića… upoznao sam primarijusa Ivana Fattorinija, liječnika reprezentacije i Cibone, ali i tadašnjeg ravnatelja Klaićeve bolnice i kroz razgovor s njim odlučio sam se kandidirati na natječajima za specijalizaciju iz dječje kirurgije. Uspio sam iz drugog pokušaja i od tada počinje moj liječnički put s djecom kao fokusom mog profesionalnog rada, paralelno s liječničkim aktivnostima u košarci uz mentorstvo primarijusa Fattorinija: liječnik KK Cibona i reprezentativnih selekcija, trogodišnje aktivno sudjelovanje u radu svjetske antidoping organizacije u Montrealu, sudjelovanje u osnivanju Hrvatske antidoping organizacije…
Vaše savjete roditelji slušaju kada je u pitanju pirotehnika, opasne vratolomije na vlakovima i vagonima pod naponom, no svejedno daju djetetu petardu u ruku i nastane ozljeda s kojim dijete mora živjeti cijeli život. Kako senzibilizirati javnost oko ovih vrlo opasnih vratolomija i pirotehnike?
Kao pročelnik Objedinjenog hitnog bolničkog prijema Klinike za dječje bolesti Zagreb redovito pratim ozljede od pirotehničkih i eksplozivnih naprava. Petarde mogu izazvati različite stupnjeve opeklinsko-eksplozivnih ozljeda, od banalnih rana u smislu površnih opeklina koje ne zahtijevaju kirurško liječenje i cijele spontano pa sve do teških tjelesnih oštećenja s posljedično trajnim invaliditetom. Najčešće lokacije ozljeda koje nastaju uslijed direktnog, uglavnom nestručnog rukovanja pirotehnikom ili korištenja neispravnih pirotehničkih sredstva su ozljede šake, prstiju, lica, očiju i uha, posljedično vida i sluha. Teške tjelesne ozljede mogu nastati i plamenom eksplozije pirotehničkog sredstva, zračnim udarom eksplozije ili krhotinama dijelova pirotehnike.
To može uzrokovati ozbiljna oštećenja bubnjića s oštećenjem sluha, razderotine i amputacije dijela ili čitavih prstiju, oštećenja oka visokom temperaturom ili stranim tijelom (dijelom pirotehničkog sredstva), a osobito su opasne eksplozivne naprave iz kućne radinosti napravljene od dijelova više istih ili različitih pirotehničkih i/ili eksplozivnih naprava koje mogu kod aktivacije neočekivano ili nekontrolirano eksplodirati, a ako su u plastičnim, metalnim ili staklenim kućištima osim eksplozivnog i termičkog djelovanja njihove krhotine mogu izazvati i teška ozljeđivanja s različitim razinama invaliditeta i potencijalno smrtnim ishodom.
Posebno je zabrinjavajući porast broja ozlijeđenih adolescenata se koji u želji snimanja mobitelom atraktivnih fotografija penju na krovove električnih lokomotiva i vagona ispod visokonaponskih vodova. Tada čak nije niti potreban direktan kontakt s 20 000V napona u vodovima, već je dovoljno doći na manje od metra udaljenosti kada se može zatvoriti strujni krug uzrokujući opekline opasne po život, a nerijetko i prijelome ekstremiteta te ozljede glave i mozga prilikom pada s visine.
Edukacija kroz javnozdravstvene akcije, kroz medije i putem društvenih mreža kojima mladi pristupaju najbolji je način prevencije takvih neželjenih događaja. Educirati djecu i njihove roditelje kako prepoznati moguće opasnosti u kućnom okruženju i izvan njega i na način primjeren dobi djeteta razgovarati s djecom, osobnim primjerom pokazati kako postupati u tim situacijama. Ne podcjenjivati moć pirotehnike te obavezno kupovinu pirotehnike obavljati u trgovinama koje imaju odobrenje za prodaju jer tako je jedino moguće kupiti pirotehniku provjerene kvalitete. Nastojati učiniti svoju okolinu sigurnom, brinuti se za susjede i kućne ljubimce kojima bučna pirotehnička sredstva nisu nimalo ugodna.
VELIKI PODVIG LIJEČNIKA S REBRA! Uspješno izveli čudesnu transplantaciju
Opeklina je jedna od najtežih ozljeda u dječjoj dobi
Koji slučaj ozljeđivanja pirotehnikom Vam je bio najteži?
Teško je izdvojiti samo jedan slučaj ozljeđivanja djece pirotehnikom, ali pamtim slučajeve dva dječaka i djevojčice koji su nepotrebno ostali invalidi. Dječak u dobi od 12 godina nepažljivo rukujući nepoznatim pirotehničkim sredstvom u eksploziji je ostao bez čitavog palca, kažiprsta i srednjaka na desnoj šaci i djelomično bez članaka na dva prsta. Na žalost otrgnutim prstima nije bilo spasa, jer je došlo do njihovog rasprsnuća uslijed siline eksplozije. Drugi dječak u dobi 11 godina stradao je kao kolateralna žrtva (promatrač) kada ga je u lice pogodila nepravilno aktivirana pirotehnička raketa i probila mu obraz. Djevojčica u dobi od 6 godina zadobila je teške ozljede oka kao žrtva eksplozije petarde pored lica.
Koliki postotak djece zahtjeva operacije i liječenje od opeklina?
Opeklina je jedna od najtežih ozljeda u dječjoj dobi i zahtijeva multidisciplinarni pristup i timsko liječenje. Nastaje tijekom kontakta tijela s izvorom visoke topline koja uništava i/ili oštećuje ljudsku kožu (termalna opeklina), a postoje i električne, kemijske, radijacijske i inhalacijske opekline. Kako bi se udovoljilo visokoj razini stručnosti uz najnižu razinu zdravstvenog troška, potrebnim se pokazuje određena centralizacija liječenja bolesnika s opsežnim opeklinama u centrima za liječenje opeklina i njihovih funkcionalnih i estetskih posljedica. Različiti mehanizmi kod opeklinskih ozljeda rezultiraju različitim ishodima što se tiče omjera prosječnog trajanja hospitalizacije i površine tijela zahvaćene opeklinom.
U slučaju kontaktnih opeklina može se očekivati najdulje trajanje hospitalizacije s obzirom na ukupnu površinu tijela zahvaćenu opeklinom, a rezultati naših istraživanja upućuju na to da mehanizam nastanka ozljede ima prognostičku vrijednost u smislu trajanja hospitalizacije. Srećom najvećim dijelom opekline u dječjoj dobi su manje opsežne i za njihovo je liječenje dovoljna niža razina zdravstvene skrbi i konzervativno liječenje. Duboke opekline potrebno je operacijski liječiti uz primjenu svih dostupnih kirurških tehnika i materijala (umjetna i kadaverična koža, obloge za opeklinske ozljede…).
Većina opeklinskih ozljeda, posebno kod male djece, nastaje u kućnom okruženju, u kuhinjama, uglavnom u prisutnosti roditelja, najčešće tijekom vikenda. Vrele peći i pećnice, pegle, vrući radijatori, vruće tekućine (čaj, juha ,voda, kava), vrele pare kod otvaranja pećnice i peći na kruta goriva, igra uz otvoreni plamen. Svjesnost roditelja o mogućim opasnostima od opeklinskih ozljeda, edukacija starije djece o istim opasnostima, edukacija kroz javnozdravstvene akcije mogu doprinijeti smanjenju navedenih opeklinskih ozljeda.
ZAGREBAČKI LIJEČNICI UPISALI OGROMAN USPJEH: Prvi put u Hrvatskoj napravili nevjerojatan zahvat!
Ono što muči većinu roditelja, kako pružiti prvu pomoć djetetu kod nastanka opeklina?
Kod svih opeklinskih ozljeda prvi je korak ublažiti osjećaj pečenja na način da opečeno mjesto treba što prije rashladiti (pod mlazom hladne vode, uranjanjem u hladnu vodu ili stavljanjem hladnog obloga, koji treba često mijenjati, ovisno o lokalizaciji opečenog mjesta). Ako je odjeća natopljena vrućom tekućinom, nakon početnog rashlađivanja treba je skinuti ukoliko je to moguće (ako se nije zalijepila uz opečenu kožu). Za kožu zalijepljene komade tkanine treba izrezati i nikako nasilno odvajati. Treba i dalje nastaviti s rashlađivanjem još 15-20 minuta. Treba računati na osjet pojačane hladnoće kod opečenog djeteta koje može dovesti do njihovog negodovanja i opiranja početnoj pomoći rashlađivanjem, ali treba ustrajati u započetoj prvoj pomoći jer se time mogu značajno ublažiti moguće produbljivanje i širenje opeklinske ozljede na okolne zdrave dijelove kože i potkože. Led se ne smije nikada koristiti jer može nepotrebno uzrokovati duboke smrzotine kože i potkože koje rezultiraju istim teškim posljedicama kao i teške opekline. Djetetu je dobro dati neki sirup ili čepić protiv bolova. Potom ozlijeđeno područje treba pokriti sterilnom gazom i zatražiti liječničku pomoć. Kod termičko-eksplozivnih ozljeda šake treba zaustaviti moguće aktivno krvarenje metodama kompresije i ranu također sterilno poviti i zatražiti liječničku pomoć.
Mama, ne daj me!
Koliko je teško raditi s malim pacijentima? Naime, neki liječnici znaju reći da nikako ne bi mogli raditi s djecom jer su neposlušni pacijenti…
Djeca su najbolji, najhrabriji, najodaniji i najzahvalniji pacijenti. Djeca vas nesebično obasipaju ljubavlju, srećom i iskrenošću. Tko god je zavirio na dječje bolničke odjele mogao je svjedočiti dirljivim trenucima rastanka roditelja od svog bolesnog djeteta. Čovjek se ne može odrediti čija je patnja pri tome veća; malenog djeteta koje u plaču, obliveno suzama s izrazom lica koje odaje neizmjerni strah i nerazumijevanje za ono što mu se događa; ili onog tek nešto većeg djeteta koje u plaču poručuje „Mama, ne daj me!” ili pak majke ili oca koji s nijemim grčem na licu nastoje ne pokazati svoje osjećaje. Svatko od nas je drugačiji i svatko određenoj situaciji pristupa drugačije. Stoga je i razina stresa drugačija. Također, netko će određenu situaciju vidjeti kao problem, a netko kao izazov.
S obzirom da je danas Dan liječnika, jeste li zadovoljni stanjem u kojem se nalazi naše zdravstvo i naravno liječnici?
Smatram da je hrvatsko zdravstvo, usporedimo li ga sa zdravstvenim sustavima drugih, pa i gospodarski razvijenijih zemalja, na visokoj razini. Hrvatski su liječnici cijenjeni u svijetu i mislim da ne zaostajemo znanjem i radom za kolegama iz Europe i svijeta. Jedan od problema s kojima se susreće hrvatski zdravstveni sustav je njegova još uvijek nedovoljna efikasnost i efektivnost uz visoke troškove pružanja zdravstvenih usluga, uz rastuće objektivne probleme koji se često nalaze izvan zdravstvenoga sustava. Razvoj zdravstvenih kapaciteta doveo je do koncentracije specijalističke medicine u Zagrebu i većim gradovima Republike Hrvatske uz nedostatak liječnika te pogotovo specijalista različitih medicinskih specijalnosti dijelom uzrokovanu sve većim odlaskom liječnika iz javnog sektora u privatni sektor i u inozemstvo. Jednaka je situacija i s medicinskim sestrama bez kojih naš rad kao liječnika nije moguć i koje su još uvijek snažan oslonac čitavog zdravstvenog sustava.
Roditelji nam povjeravaju ono najvrjednije
Klinika za dječje bolesti Zagreb ili kako je svi roditelji zovu Klaićeva se obnavlja od posljedica potresa, koliko Vam je teško raditi u takvim uvjetima i postoji li mogućnost da se ona proširi?
Radovi na obnovi Klinike za dječje bolesti Zagreb nakon potresa uz podršku Ministarstva zdravstva u punom su jeku. Obnavljaju se i unapređuju četiri zgrade, a tijekom obnove rad nijedne djelatnosti neće biti prekinut ili izmješten u drugu ustanovu, kako bi najbolja zdravstvena skrb malim pacijentima uvijek bila na raspolaganju. Korak po korak, dobar dio prostora već je obnovljen na radost kako osoblja tako i naših korisnika, djece i njihovih roditelja, a obnova se nastavlja i dalje. Vesele nas također i aktivnosti vezane uz buduću izgradnju nove nacionalne dječje bolnice u Blatu u kojoj će djelatnici sadašnje Klaićeve biti nositelji velikog broja planiranih djelatnosti.
Biti liječnik je plemenito zvanje, no ono nosi svoj danak, koliko Vaš posao ima utjecaja na privatni život?
Slažem se s Vama da je biti liječnik plemenito zvanje, no kirurški liječiti bolesnu djecu je i više od toga, to je poziv, poput svećeničkog, cjeloživotna predanost, usudio bih se reći da je to ponekad i stil života. Dječja kirurgija je vrlo izazovno područje kirurgije, širokog spektra operacijskih zahvata. Roditelji nam povjeravaju ono najvrjednije što imaju, a mi se svakodnevno brinemo o njihovoj djeci dajući sve od sebe u njihovom liječenju, svaki dan susrećemo se s novim izazovima, primjenjujući stečena znanja i kompetencije, jer svaki pacijent je nova priča. Uz veliki broj uspješnih ishoda kirurškog liječenja kod djece ponekad, uz sav naš trud i želju, tijek i ishod liječenja mogu se komplicirati. Mi to osjećamo i proživljavamo zajedno s našim pacijentima i nitko od nas nije imun na to jer naš posao nema radno vrijeme, naši su mali pacijenti vrlo često s nama u mislima i kada napustimo radno okruženje. Sretna i vesela obitelj, supruga i djeca koja imaju razumijevanja za posao kojim se bavim i koji znaju da ću im se posvetiti u slobodnim trenucima u zajedničkim aktivnostima, stvarna su i nezamjenjiva životna podrška.
