Petak je, nešto prije podneva Zagreb vrvi mladima. Kraj je školskog tjedna, tramvaji su prepuni tinejdžerica koje čavrljaju, možda se dogovaraju gdje će izaći ovog vikenda, planiraju spojeve, tipkaju po mobitelima… Uobičajen prizor iz centra.
Samo koji kilometar dalje, u mirnom naselju Savica-Šanci, život je malo drugačiji.
Vrijeme je ručka u lijepoj, naizgled ni po čemu drugačijoj katnici u naselju na rubu grada. Za kuhinjskim stolom sjede dvije djevojke, veoma nalik na one iz prve rečenice. Jedna tipka po mobitelu, druga gleda u televiziju, ali svako malo prekida ručak. Ustaje od stola pa brižno baci oko na prije nekoliko mjeseci rođenog dječačića koji leži na dekici. Njezin je to netom rođeni sin. Djevojka nježnog izgleda miluje svoje dijete, pazi da se ne prevrne, čini sve što bi činila i svaka majka, ali s bitnom razlikom da je majka u ovom slučaju i sama dijete, nema još ni 16 godina.
Ona je samo jedna od štićenica Kuće ljubavi koja ovdje pod Caritasom Nadbiskupije zagrebačke djeluje od 1991. Utočište je to za maloljetne trudnice i majke koje nemaju ili ne mogu biti u svojim obiteljima. Mjesto sigurnosti za djevojčice koje su se u tako ranoj životnoj dobi našle u tako važnoj ulozi majke.
Prizor je to koji pomalo iznenadi prosječnog posjetitelja koji je do Kuće ljubavi “zalutao” iz gradske gužve. Pod istim krovom jedu, druže se i brinu o svojoj djeci djevojke koje su i same djeca. Ne izgledaju nimalo odraslije, štoviše, još su to djevojčice dječjih crta lica, pomalo nepovjerljivih krupnih dječjih očiju kojima promatraju stranca, istovremeno zabrinute i zaigrane.
Dojenački plač
Naša je domaćica Maja Baljak, psihologinja koja je već tri godine na mjestu voditeljice Kuće ljubavi. Vidi se da je u tom razdoblju prošla štošta i naučila mnogo. No vidi se i da, kao i svi zaposleni u Kući, svom poslu pristupa s mnogo empatije i ljubavi, jer to je ono što najviše treba maloljetnicama koje se nemaju komu drugom obratiti u teškoj životnoj situaciji. Pokazuje nam lijepo uređene sobe, jaslice za djecu, igralište, senzorni kabinet za učenje kroz igru, zajednički boravak, kuhinju i druge prostorije koje odišu brigom kako za maloljetne majke tako i za njihovu djecu, ali i djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi do treće godine života. Nema ovdje ni traga uobičajenoj, birokratskoj hladnoći institucija. U svakom šareno oslikanom zidu ili velikim plišanim igračkama oko dječjih krevetića radoznali posjetitelj može vidjeti samo lijepu, toplu kuću za veliku obitelj.
Uskoro će počinak, tek se čuje poneki dojenački plač, no tete odgojiteljice vješto u ruke uzimaju i umiruju nestaška. Uz šalicu vruće kave psihologinja Maja objašnjava nam kako izgleda svakodnevni život u Kući ljubavi.
“Ovdje imamo dvije skupine, u prvoj su djeca do tri godine starosti. To su djeca koja su izdvojena iz svojih obitelji, zanemarena, čija su prava grubo prekršena. Zavod za socijalnu skrb smješta ih ovamo, a mi smo ugovorna institucija Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi. U drugoj su nam skupini trudnice i majke mlađe od 26 godina. Ovdje im pomažemo da steknu uvjete za samostalan život. Kada je o starijim majkama riječ, one mogu ovdje ostati do djetetove prve godine života, dok s maloljetnicama radimo tako da ovdje ostanu do djetetove treće godine. Na taj smo način do danas zbrinuli 357 trudnica i majki, više od tisuću mališana”, govori nam Maja Baljak.
Kuća je gotovo uvijek puna. Predviđena je za trideset korisnika, devet trudnica ili majki te 21 dijete. Ovdje imaju 24-satnu njegu, od socijalnih radnika i medicinskih sestara do psihologa i odgojitelja. Tako se o njima skrbi čak 22 zaposlenih. Pristup je individualan, kao što je i svaka majka koja se zatekne u ovoj kući posebna.
Zagreb je u novogodišnjoj noći doživio pravi baby boom: Evo kada je na svijet stigla prva beba
Usađujemo odgovornost
“Mnoge od njih dolaze iz velikih obitelji, u kojima su zanemarivane kao djeca. Dolaze nam iz cijele Hrvatske, iako najviše pokrivamo središnji dio zemlje. Mnoge od njih završile su samo osnovnu školu. Ovdje im ne pružamo samo krov nad glavom nego ih pokušavamo pripremiti za daljnji život. Mogu se školovati ako žele, nastaviti ili započeti srednjoškolsko obrazovanje. No često ni njima nije jasno zašto su ovdje. Žele se vratiti svojoj obitelji ili partneru s kojim su začele dijete. Ne shvaćaju da do 16. godine nemaju ni poslovnu sposobnost i da je boravak u ovoj kući najbolji za njih”, kaže psihologinja. Ističe kako se upravo takvim djevojkama pokušavaju usaditi minimalne životne i radne navike s kojima će, kada jednom odu odavde, moći započeti život.
“Zato je vrlo važno da ovdje uče puno toga raditi same. Brinu se o svojoj djeci, o svojoj i djetetovoj higijeni, a imaju i zaduženja u kući, od čišćenja do brige o kuhinji i slično. Naravno, tu je potpora našeg tima, ali, recimo, neke su stvari drugačije za njih i to im je ponekad teško prihvatiti. Na primjer, mi ne možemo čuvati njihovu djecu ako žele otići na kavu ili u izlazak s prijateljicama. Nije to zato što ne bismo, nego ih učimo kako će im život izgledati jednom kada mi ne budemo na raspolaganju. Ako idu u školu ili na razgovor za posao, djecu pričuvaju i o njima se brinu odgojitelji, ali zna se da se kući uvijek moraju vratiti čim im ta obveza završi. Usađujemo u njih odgovornost jer će se uskoro morati, često potpuno same, brinuti o svojem djetetu”, objašnjava nam Maja Baljak.
Djeca i majke ovdje imaju svu potrebnu skrb, a redovito odlaze i na zdravstvene preglede. Kvalitetna je i suradnja s Centrom za odgoj i obrazovanje Goljak u koji bebe odlaze na redovite vježbe po potrebi, a Kuća ljubavi surađuje i s udrugama koje osmišljavaju različite aktivnosti za korisnice. Primjer je Udruga Igra s kojom je osmišljen program u kojem se upoznaju, razmjenjuju iskustva i druže maloljetnice iz Doma za nezbrinutu djecu “Vladimir Nazor” s maloljetnim trudnicama i majkama iz Kuće ljubavi.
Dva kombija
“Mnogo je razloga zbog kojih su djevojke ovdje. Često su to izvanbračne trudnoće ili trudnoće koje dolaze iz kratkotrajnog poznanstva, imali smo i slučajeve incesta. Neke bježe od kuće jer se ondje ne osjećaju sigurno, zbog sukoba u obitelji, neadekvatnih uvjeta za život i slično. Često su to djevojke koje su već tijekom odrastanja bile uključene u sustav socijalne skrbi, odnosno, njihove su obitelji bile pod nekim mjerama pomoći ili nadzora. Iza svake od njih težak je život, no ovdje im se nudi nova prilika. Žive i odrastaju u sigurnim uvjetima, uz jasno definirana pravila i u obiteljskom okruženju. Nekada idemo u kino, u kazalište, svaki dan mogu u šetnju sa svojim djetetom, dosta je sadržaja, ali i obaveza koje imaju”, kazuje nam Maja Baljak.
Jedan od prioriteta, kada napune osamnaest godina života, svakako je ostvarivanje socijalnih prava i pronalazak posla. Upravo na tome mnogo rade u Kući ljubavi, iako su svjesni da će one na tržištu rada s nezavršenim srednjim obrazovanjem teško pronaći posao.
No, kažu nam u Kući ljubavi, već i zaposlenje makar na pola radnog vremena ovim je djevojkama velika stvar. Potiče ih se da razmišljaju o najmu stana, troškovima, a kada jednom izađu iz Kuće ljubavi na Savici, nisu prepuštene same sebi. Odlaze s bogatom opremom za dijete. Nekad to budu i dva kombija, smije se psihologinja Baljak. No, Kuća se uistinu trudi prikupiti sve što je potrebno za samostalan život, od dječje opreme do posuđa, pelena, odjeće…
Zahvalni na pomoći
Zaposlenici Kuće ljubavi najsretniji su i najveća im je nagrada kada im bivše korisnice dođu u posjet.
“Imali smo slučaj jedne djevojke, trudnice, koja je stalno bježala. Tek kada je smještena u Kuću ljubavi, smirila se. Danas je to odrasla djevojka, otišla je živjeti s partnerom s kojim je začela dijete, žive u unajmljenom stanu i dobro funkcioniraju kao roditelji. Zahvalna nam je na pomoći, a nama je uvijek najljepše vidjeti da smo nešto dobro učinili za majku i dijete”, kaže naša sugovornica.
Kaže kako sustav pokušava pomoći svakoj maloljetnoj majci ili majci koja nema kamo, ali to je teško. Institucija poput Kuće ljubavi nema dovoljno, a potreba je velika.
Posljednjih godina aktivirala se i potreba za pomoći trudnicama i majkama imigrantkinjama. Kuća ljubavi, kao i druge organizacije, tu se snalaze kako mogu. Jezik je najveći problem pa nije rijetkost da s majkom razgovaraju uz pomoć Google prevoditelja, no daju sve od sebe kako bi im pomogle. Mnoge od tih majki prevalile su golem put u nadi da će se dokopati Europe, a Hrvatska je postaja do koje su došle. Pokušavaju se uklopiti, a neke, priča nam Maja Baljak, često ovdje rade, ali dobiju otkaz kada poslodavac dozna da su trudne.
Siguran dom
“Imali smo slučaj novinarke iz Kenije koja je otišla raditi u Dubai, a odande je dospjela u Hrvatsku, gdje je radila u hotelu kao sezonski radnik. Ovdje je upoznala Hrvata s kojim je dobila dijete. Dala je otkaz, on ju je uvjeravao da će se brinuti o njoj i djetetu, no samo ju je napustio. Bila je neko vrijeme u Sigurnoj kući, a poslije i kod nas. Nagledali smo se uistinu svakakvih situacija. Naravno da to nije lako ni nama, iako smo svi profesionalci, ali uvijek se pitamo gdje bi te djevojke bile bez nas i bez drugih stručnjaka koji diljem Hrvatske pružaju ovakvu pomoć. Ne možemo mnogo, ne možemo promijeniti činjenicu da su se našle u takvim životnim okolnostima ili da su rođene u takvim obiteljima, kao što to ni one ne mogu promijeniti. Na nama je da im damo siguran dom i mjesto odakle će se moći vratiti u koliko-toliko normalan život koji je pred njima”, objašnjava nam Maja.
Život koji je pred njima zasigurno neće biti lak. Borit će se za egzistenciju kao i svi, pokušat će zaraditi za život i omogućiti svojem djetetu ono što u svojim obiteljima možda nisu imale.
Iz Kuće ljubavi ponijet će važnu uspomenu, da odrastanje ne mora biti prepuno svađa, sukoba, fizičkih sukoba, policijskih svjetala, uopće zanemarivanja, već da može biti puno ljubavi, potpore i međusobnog poštovanja. Uspomenu koja će, nadaju se u Kući ljubavi, ostati negdje ukorijenjena u njima. A Kuća će ostati ovdje, uvijek spremna pružiti siguran dom svoj djeci i majkama koje ga iz bilo kojeg razloga zatrebaju.
