U zagrebačkom salonu cipela Zlatko, posao se prenosi s koljena na koljeno, a imaju i nasljednicu. Matea Kučko za HRT je otkrila da je ova radnja krenula još od djeda, a u svaku cipelu je uloženo puno ljubavi i truda.
Vlasnik radnje Brunu Budiselić ne skriva veselje što njegova kćerka nastavlja posao.
“Kad sam bila mala, prvo čega se i danas se sjećam bio je miris ljepila, to ne izlazi iz nosa. Miris ostaje u tebi. To je nešto najfinije što se osjeti kad se uđe u radionicu. Kad sam bila 7. ili 8. razred i kad je na satu Hrvatskog jezika postojala tema šustera i obrtnika i ja sam se uvijek javljala da su moji roditelji obrtnici, a tek onda sam zavoljela taj posao. Škola mi je blizu pa sam dolazila nakon škole, mama je završavala oko 16-17, onda smo išle skupa kući i tu sam sat-dva provodila vrijeme. Nije mi se svidio posao kao posao ili da je to nešto muško hajdemo tako nazvati, nego ta atmosfera. Ovo nije neka striktna atmosfera gdje moraš sjesti i raditi, nego je više obiteljska atmosfera”, ispričala je Matea koja je svoju prvu cipelu napravila s 15 godina.
Bruno naglašava da se sve radi s rukama i da je svaka cipela unikat. Dok Matei treba mjesec dana za izradu cipela, iskusni postolar Bruno ju napravi kroz pet do sedam dana. No, Mateina velika prednost je to što je odličan crtač.
“Veselim se da taj brend koji smo stvorili ide dalje”, kaže Bruno i dodaje da im trenutno nedostaje radnika. Naime, šegrta nema.
“Škola postoji, ali moralo bi se vratiti na onaj sistem da se prvo djeci prezentira što se radi i trebamo imati tri do četiri godine šegrta ovdje da on uči uz to”, objasnio je Budiselić za HRT.
