Devedeseti rođendan nedavno je proslavio Josip Ribarić iz Banjola na Rabu, kojeg većina mještana poznaje kao Josa Ribara. Unatoč poodmakloj dobi, pamćenje ga i dalje dobro služi, pa je za YouTube kanal Štorije govorio o djetinjstvu obilježenom ratom, teškim poratnim godinama i životu koji je dijelio s velikom obitelji, ali i o braku koji traje već 67 godina.
Odrastao je u obitelji s osam sinova i jednom kćeri. Tijekom talijanske okupacije Raba 1941. njegova je obitelj izbačena iz vlastite kuće, koju su Talijani preuzeli za svoje potrebe. Smještaj su pronašli kod prijatelja, u kući s dvije prostorije, kuhinjom i spavaćom sobom, gdje je živjelo njih desetero. Sestra se u međuvremenu udala i odselila. Nakon kapitulacije Italije 1943. okupatori su napustili otok, no ubrzo su stigli Nijemci, razdoblje koje Joso opisuje kao najteže.
“Oni su radili nered, zapalili jednu kuću, ubili nekoliko ljudi. Do 1945. kad je bilo oslobođenje Raba. Bilo je veselje kad je bio kraj rata, ali je bila neimaština, zemlja porušena, nije bilo posla, onda su ljudi išli na žetvu u Slavoniju. Nije bilo ničega, nije bilo kruha. Tko je znao za puter, meso se jelo možda jednom tjedno, u nedjelju. Ali zato se jelo ribe, i hobotnice. Najčešće fažol i lazanje (op.a. jednostavna tjestenina od brašna i vode) ili krumpiri i lazanje s malo pofriga, komadi špeka bi se pofrigali. Ljeti kad je bilo pomidori, onda šalšu. Ljeti je bilo lakše, bilo je smokvi i grožđa, ali zima je bila teška”, prisjetio.
U mirovini je od 1991. godine
Osnovnu školu, koja je tada trajala sedam godina, pohađao je još za vrijeme okupacije. Nakon što mu je majka 1948. poginula u prometnoj nesreći, morao je prekinuti školovanje te je poslan na učenje trgovačkog zanata. Radio je tijekom dana, a navečer išao u školu, uz to pomažući ocu. Godine 1955. otišao je u vojsku, u mornaricu, gdje je vojni rok trajao tri godine. Od toga je 30 mjeseci proveo na Brijunima kao signalist na komandnom brodu. Po povratku iz vojske ubrzo se oženio, a danas je u braku već 67 godina. Sa suprugom je živio u zajednici s ocem, a radio je u trgovini koja je tada, kako kaže, bila isplativa. “Živjeli smo s ocem. Dobro sam zarađivao, trgovina je bila profitabilna. Kćer Marina i sin Toni bili su u Rijeci u školi. Od moje plaće sam uzdržavao njih, hranili se ja i žena i još bi ostalo. Danas su nažalost druga vremena. Danas ako nemaš 2.000 eura mjesečno ne možeš držati dvoje djece u školi u Rijeci i živjeti i održavati kuću. Imam penziju 750 eura. To je dobro jer imam kuću i sobe, imamo pet soba i dva apartmana, a mi u prizemlju živimo“, kazao je Joso.
U mirovini je od 1991. godine, a ističe da bi on i supruga teško živjeli kada ne bi iznajmljivali sobe turistima. Suprugu je upoznao dok je radila kao kućna pomoćnica kod njegova direktora, godinu dana prije nego što je otišao u vojsku. Dok je služio vojni rok, dopisivali su se, a nakon povratka su se vjenčali. Prvo dijete preminulo je nakon nekoliko mjeseci, a kasnije su dobili kćer Marinu i sina Tonija. Tajnu dugog i skladnog braka Joso vidi u jednostavnim stvarima. “Lijepo, samo ljubav i razumijevanje. Znate onu pjesmu ‘Da nije ljubavi, ne bi svijeta bilo’, to je moja deviza uvijek bila. Bilo je i teških vremena naravno, ali prošlo je. Pored toga što smo dobro zarađivali, uvijek smo živjeli umjereno, nikad nismo dizali nos visoko. Mi smo uglavnom živjeli racionalno pa i danas kad imamo fala bogu dovoljno za život, zahvaljujući kući i turistima”, rekao je.
Na kraju razgovora uputio je i blagdansku poruku. “Želim svima sve najbolje za nadolazeće božićne blagdane i novu godinu. Da budu živi i zdravi, sretni u krugu svojih obitelji i da znaju da je svaki čovjek čovjek, bio bogat ili siromah. Svak’ ima dušu, svi imaju pravo na čisti zrak i disanje”, poručio je Joso.
