Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga dodijelila je godišnje nagrade studentima čiji su znanstveni i stručni radovi proglašeni najboljima na temelju natječaja objavljenog početkom prošle godine.
Među nagrađenima je i Mihael Brusan, čiji se rad bavi jednom od ključnih ekonomskih tema europskih zemalja – održivošću mirovinskih sustava u uvjetima sekularne stagnacije i nepovoljnih demografskih trendova. U kontekstu niskih stopa gospodarskog rasta, demografsko starenje predstavlja značajan izazov, dodatno otežavajući upravljanje sustavima temeljenim na načelu međugeneracijske solidarnosti.
Mihael je rođen u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i IX. gimnaziju. Već tijekom srednjoškolskog obrazovanja pokazivao je izniman interes za politiku i gospodarstvo, što je potvrdio plasmanom među 2% najboljih na državnoj maturi iz tog predmeta. Svoje obrazovanje nastavio je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je upisao smjer Ekonomska analitika u sklopu integriranog preddiplomskog i diplomskog studija Poslovne ekonomije. S njim smo razgovarali o mirovinskom sustavu u Hrvatskoj te koliko građani zapravo znaju o drugom i trećem mirovinskom stupu.
Mihael Brusan na dodjeli nagrada HANFA (Foto: HANFA)
Rast udjela starijeg stanovništva povećava pritisak na mirovinski sustav
Kako ste došli na ideju da povežete demografske i makroekonomske faktore u analizi mirovinskog sustava?
HANFA svake godine raspisuje natječaj za dodjelu nagrade za najbolje studentske znanstvene i stručne radove, nudeći pet tema za obradu. Ove godine jedna od tema bila je utjecaj demografskih i makroekonomskih čimbenika na mirovinske sustave, što me odmah najviše privuklo, budući da me makroekonomija i demografija posebno zanimaju. Između ostalog, bio sam demonstrator na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj, na kojoj trenutačno volontiram. Također, nedavno sam pohađao izborni kolegij Demografsko-socijalni razvoj kod doc. dr. sc. Krešimira Ivande, koji iz demografske i ekonomske perspektive analizira razvoj socijalne politike i države. Na tom kolegiju stekao sam temeljna znanja o sustavima socijalne sigurnosti te ih povezao s prethodno stečenim makroekonomskim i ekonometrijskim znanjima, što je na kraju rezultiralo pisanjem rada za HANFA-in natječaj.
Možete li nam objasniti ključne nalaze svog rada, koje varijable najviše utječu na neodrživost sustava?
Rad analizira ključne čimbenike koji utječu na održivost mirovinskih sustava u zemljama srednje i istočne Europe (tzv. zemlje CEE regije). Teorijski izvori neodrživosti sustava prvenstveno se nalaze u demografskom starenju stanovništva. Društvo može stariti odozgo, produljenjem prosječnog životnog vijeka, ili odozdo, kroz niske stope fertiliteta. U oba slučaja raste udio starijeg stanovništva, što u teoriji povećava pritisak na mirovinski sustav jer ga čini neodrživim u smislu sve veće nedostatnosti doprinosa za pokriće izdataka za mirovine. Kao katalizator procesa starenja javljaju se migracije, odnosno emigracija koja prije svega obuhvaća radno sposobno stanovništvo, ali i djecu (buduća radna snaga) koja, ovisna o roditeljima, također emigriraju. Moj rad empirijski ispituje učinak upravo tih, teorijski važnih, demografskih i makroekonomskih varijabli na održivost mirovinskih sustava u CEE zemljama. Rezultati su pokazali da najveći pritisak na sustav stvaraju totalna stopa fertiliteta i očekivano trajanje života u dobi od 65 godina. Stopa rasta BDP-a pokazala se također važnom u modelu, no ona u puno manjem intenzitetu utječe na održivost što otprilike znači da čak ni veći gospodarski rast ne može samostalno riješiti problem održivosti mirovinskog sustava ako je on utemeljen na sustavu međugeneracijske solidarnosti.
Ono što ovdje želim naglasiti je da ja svaki sustav održiv ako pristanemo na oportunitetni trošak koji takva održivost implicira. Drugim riječima, ako je naša odluka da sustav financijski opstane pod svaku cijenu, u uvjetima demografskog starenja to će iziskivati sve veće injekcije iz proračuna što de facto znači odustajanje od nekih drugih ulaganja koje su trebale, odnosno mogle biti financirane iz proračuna. Stoga ostaje otvoreno pitanje: što nam je važnije – očuvanje socijalne države na koju smo navikli ili ulaganje u neke druge (strateške) ciljeve? Koliko smo spremni ograničiti financiranje drugih društvenih sektora u korist ovakvoj izdašnosti mirovinskog sustava?
Potpuni učinci štednje bi se mogli vidjeti kroz duže vrijeme
Smatrate li da su reforme provedene početkom 2000-tih bile dovoljno učinkovite u stabilizaciji mirovinskog sustava?
Važno je naglasiti da se u radu ekonometrijski ne modelira učinak drugog i trećeg stupa na održivost sustava, već se deskriptivno analizira uloga kapitalizirane mirovinske štednje osvrćući se na provedene reforme, postojeći zakonodavni okvir, strukturu imovine obveznih mirovinskih fondova i njihove performanse. Kapitalizirana individualna mirovinska štednja uvedena je na preporuku Svjetske banke 2002. godine. Drugi i treći stup uvedeni su kao rješenje problema neodrživosti mirovinskog sustava uzrokovane nepovoljnim demografskim trendovima. Mišljenja ekonomista o uspješnosti drugog i trećeg stupa prilično su podijeljena.
Neki ekonomisti smatraju da će se potpuni učinci kapitalizirane štednje vidjeti tek u dugom roku, dok drugi tvrde da je izdvajanje od 5 % bruto plaće jednostavno nedostatno. Treći pak zagovaraju potpuno ukidanje drugog i trećeg stupa. Znamo da je uvođenje drugog stupa stvorilo momentalni deficit u državnom proračunu koji, prema nekim istraživanjima, još uvijek nije nadoknađen povratima iz drugog stupa. Još apsurdnije je da je taj deficit povećao javni dug Hrvatske, a državne obveznice su kupovali upravo ti mirovinski fondovi.
Dug se vratiti mora, a temeljni alat punjenja državnog proračuna su porezi, stoga povećane stope poreza perzistiraju djelomično i radi potrebe za većim prihodom proračuna kako bi se nastali dug otplatio. Koliko je 2. stup povećao održivost sustava, teško je reći jer kada pričamo o održivosti sustava prije svega mislimo na zdravlje javnih financija, a ono se nije poboljšalo uvođenjem 2. stupa. O adekvatnosti, odnosno primjerenosti mirovina u kontekstu višestupnog sustava bi se također moglo i trebalo pričati, no to je tema za možda neki drugi rad.
Neki s mirovinama teško spajaju kraj s krajem (Foto: Darko Tomas / CROPIX)
Dio građana ne može priuštiti treći mirovinski stup
Kako biste ocijenili financijsku pismenost građana u kontekstu mirovinske štednje?
Prije svega financijska pismenost je temeljna prepreka većoj štednji u trećem stupu. Znamo na temelju HNB-ovih podataka da Hrvati imaju popriličan iznos depozita kod kreditnih institucija. To ne znači da su svi depoziti namijenjeni štednji, no sigurno jedan dio građana na taj način izdvaja novac, odnosno štedi za mirovinu.
Mislim da je temeljni razlog zašto taj novac nije kapitaliziran u sklopu dobrovoljnih mirovinskih fondova veća averzija prema riziku koja, pretpostavljam, dolazi kao nekakvo nasljeđe iz bivšeg sustava, ali i krize iz 2007. godine kada je šira javnost osjetila nemilosrdnost financijske krize. Svakako važnu ulogu igra financijska pismenost koja je i dalje niska, no vidimo da se sve više na njoj inzistira što pozdravljam. Ono što moram reći je da je dobrovoljna mirovinska štednja, kao i svaka štednja, luksuz.
Dio građana jednostavno ne može priuštiti treći mirovinski stup, odnosno štednju, osobito u uvjetima visoke inflacije. Budući da inflacija najviše pogađa one nižeg dohodovnog razreda, za njih je štednja, nažalost, samo fikcija. Ipak, vidimo da broj članova dobrovoljnih mirovinskih fondova kontinuirano raste. Meni to govori da u strukturi štediša u dobrovoljnim mirovinskim fondovima dominiraju građani s boljim imovinskim statusom, dokmanje imućni ljudi ostaju izloženi većem riziku siromaštva u trećoj životnoj dobi što je paradoksalno.
Kako bi se politika mogla prilagoditi kako bi ublažila negativne učinke demografskih promjena na mirovinski sustav?
Politika često rješava posljedice, a ne uzroke problema pa tako i u domeni demografije. Ja bih tu razdvojio dugoročne i kratkoročne demografske procese. Dugoročni proces je demografsko starenje koje se manifestira kroz niske stope fertiliteta i porast očekivanog trajanja života.
Netko tko sada dođe na vlast ne može tijekom jednog mandata značajnije utjecati na stopu fertiliteta jer je ona odraz stupnja ekonomskog razvoja te navika i obrazaca ponašanja ljudi koje taj stupanj razvoja često uvjetuje. U konačnici, vidimo da se s niskim stopama fertiliteta suočavaju sve razvijene zemlje, a ne samo Hrvatska.
Očekivano trajanje života konstantno raste i očekuje se daljnji rast što je, prije svega, rezultat razvoja medicine i tehnološkog napretka. Za razliku od ta dva procesa, trenutna vlast može utjecati na migracijske tokove jer su oni puno dinamičniji proces. Hrvatsku je do 2017. godine dobrim dijelom obilježila emigracija, a od 2017. godine se intenzivira imigracija.
Izvor: DZS
Hrvatska nema određenu populacijsku politiku
U oba slučaja, migracija je pretežito uvjetovana ekonomskim razlozima. Negativni migracijski saldo se jednostavno „riješi“ ako ste razvijena zemlja. Rješenje je izdavanje radnih dozvola radnicima zemalja trećeg svijeta. Budući da je, kao što sam rekao, emigracija katalizator demografskog starenja, ona se mora na neki način nadoknaditi, no postavlja se pitanje je li uopće moralo doći do tolike emigracije hrvatskog radno aktivnog stanovništva?
Smatram da, uz isključivo ekonomske razloge, treba uzeti u obzir često naglašavano nezadovoljstvo općim društvenim stanjem u Hrvatskoj. Tako su naši ljudi isticali nezadovoljstvo korupcijom, stanjem demokracije, nepovjerenje u institucije i pravnu državu te druge razloge. To su stvari na koje možemo utjecati i koje moramo mijenjati. Je li osnivanje Ministarstva demografije rješavanje posljedica ili uzroka problema, razlučite sami.
Također, ne mogu reći da Hrvatska nema određenu populacijsku politiku (koja se pokušava ostvariti indirektno kroz obiteljsku politiku) ili da se ne rade određeni napori u smjeru motivacije prirodnog prirasta, ali podaci pokazuju da broj živorođenih i dalje pada. Koliko će se emigracije vratiti u Hrvatsku smatram da će ovisiti primarno o ekonomskoj situaciji pojedinaca u zemljama u kojima žive i o duljini njihovog boravka u toj zemlji, a ne o nekakvim poticajima države. Moramo stvoriti zemlju u kojoj financijski pristojan život nije privilegija, već standard, a uz to i društvo utemeljeno na demokratskim vrijednostima i vladavini prava.
To podrazumijeva neovisne institucije koje ne podliježu političkim pritiscima, pravosuđe koje djeluje brzo i pravedno te sustav u kojem su korupcija i klijentelizam iznimke, a ne pravilo. Ono što se još pokazalo iznimno važnim je kupnja vlastite nekretnine, odnosno stambeno zbrinjavanje mladih. Moj dojam je da značajan dio mladih ljudi odgađa ili potpuno odustaje od osnivanja obitelji prvenstveno zbog neriješenog stambenog pitanja.
Država je pokušala kroz određene programe osigurati priuštivo stanovanje, no određena istraživanja (npr. Žilić i Kunovac za APN) su pokazali da su takvi programi koristili samo nekima, a stimulirali su rast cijena na tržištu nekretnina koju plaćamo svi što je nepravedno. Najaktualniji potez države u tom smjeru je porez na nekretnine. S time treba biti izrazito oprezan jer svaki porez stvara određene distorzivne učinke. Nadam se da će Vlada tome pristupiti krajnje ozbiljno i mjeriti učinke ovakvih mjera te korigirati Zakon u skladu s rezultatima analiza.
Na koji način je nagrada Hanfe utjecala na Vaš daljnji akademski i profesionalni razvoj?
Mislim da bi se svaki student koji se želi baviti znanstvenim radom trebao prijaviti na natječaj. U procesu pisanja stvarno se puno nauči o samoj temi, ali i o metodologiji pisanja znanstveno-istraživačkog rada. HANFA se u svakom mogućem smislu potrudila da omogući studentima jedno neprocjenjivo iskustvo. Mislim da će to studenti prepoznati i još snažnije participirati ubuduće.
