Ivana Kekin o grozotama u javnom prijevozu: ‘Ključ problema je u društvu’

Zlostavljanje i uznemiravanje žena u javnom prijevozu stvarnost je s kojom se pripadnice tog spola suočavaju svakodnevno. Premda je često nevidljivo javnosti, ono ostavlja duboke emocionalne i psihološke posljedice na žrtve, strah, osjećaj bespomoćnosti, srama, ali i ljutnje jer se prostor koji bi trebao biti siguran pretvara u mjesto nelagode i prijetnje.

Objavljujemo priče naših sugrađanki koje su se našle u situaciji da ih netko zlostavlja u prostoru koji je javan i trebao bi biti zaštićen od takvih napada. Ako ste se našle u istoj situaciji i želite podijeliti svoje iskustvo, možete nam se javiti na: [email protected].

Zašto društvo uglavnom šuti o ovakvim pojavama i kako se žene mogu postaviti u takvim situacijama razgovarali smo s Ivanom Kekin, psihijatricom, saborskom zastupnicom i predsjednicom saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku.

Spolno uznemiravanje u prijevozu smatra se manjom formom nasilja

Uznemiravanje u prijevozu može imati različite oblike – od neprimjerenih pogleda, komentara, dobacivanja, neprikladnog dodirivanja, „slučajnog“ pritiska u gužvi, do ozbiljnijih oblika kao što su ekshibicionizam, fotografiranje bez pristanka ili masturbacija u prisutnosti druge osobe. Često se događa u prepunim tramvajima, autobusima i vlakovima, gdje je žrtvama otežano kretanje i bijeg, a svjedoci najčešće ostaju samo promatrači.

Stoga se postavlja pitanje zašto se o ovom problemu tako malo govori, a rasprostranjen je.
„Nažalost, spolno uznemiravanje u javnom prostoru, uključujući javni prijevoz, često se doživljava kao “manja” forma nasilja nad ženama, pa se zanemaruje i normalizira. O tome se malo govori jer kao društvo još uvijek nemamo kulturu koja prepoznaje i osuđuje svakodnevne oblike rodnog nasilja, a institucije ne šalju sasvim jasnu poruku da je takvo ponašanje neprihvatljivo.

Osim toga, žene su često izložene sekundarnoj viktimizaciji kada i progovore, njihova iskustva se relativiziraju ili se čak na njih svaljuje krivnja, što dodatno potiskuje javnu raspravu“, pojašnjava Kekin.

Zagrebačka svakodnevica o kojoj se šuti: ‘Mislila sam da se to događa drugima, dok nisam osjetila njegov dah na vratu’

Žrtve se boje da im se neće vjerovati

Istraživanja i svjedočanstva pokazuju da je jedan od glavnih problema osjećaj da prijava neće rezultirati nikakvim konkretnim ishodom, ili da će žrtva biti okrivljena za „pretjerivanje“. Upravo zato mnogi takve situacije ne prijavljuju čime se stvara začarani krug u kojem počinitelji ostaju nekažnjeni, a žrtve ušutkane.

Takvo uznemiravanje nikada nije odgovornost žrtve, odgovornost je isključivo na počinitelju, no žene svejedno rijetko progovore.

„Zato što se boje da im se neće vjerovati, da će biti posramljene ili da će doživjeti još veću traumu u kontaktu s institucijama. Osim toga, mnoge žene ne prijavljuju incidente jer misle da se “nije dogodilo ništa ozbiljno” što je izravna posljedica kulture koja minimizira spolno uznemiravanje. Također, često ne znaju kome se točno obratiti, ili nemaju povjerenja da će prijava rezultirati nekim konkretnim posljedicama za počinitelja“, kaže naša sugovornica.

Žrtva nikad nije kriva

Javne površine, uključujući i prijevoz, moraju biti sigurni za sve bez obzira na spol, dob, izgled ili način odijevanja. Stoga naša sugovornica ima poruku za sve žene koje su se našle u ovoj situaciji ili će se naći.

„Prije svega bih poručila da spolno uznemiravanje nikad nije krivnja žrtve. Nikad. Ako postoji za to mogućnost, najbolje bi bilo da osoba nad kojom se vrši uznemiravanje jasno i glasno na to upozori, zabilježi opis osobe i vrijeme incidenta. Ako za to nema mogućnosti, treba se pokušati fizički udaljiti i potražiti pomoć drugih putnika ili vozača. Prijava policiji može biti važan korak, ne samo radi vlastite zaštite, već i kako bi se sustav potaknulo na djelovanje”, kaže Kekin.

Kod žena se uglavnom javljaju strah, osjećaj bespomoćnosti, sram, ali i ljutnja, no kakav je to profil osoba koji spolno uznemirava ili zlostavlja žene u javnom prijevozu ili javnom prostoru pitamo Ivanu Kekin. „Ne postoji jedan profil. Počinitelji mogu biti osobe različite dobi, izgleda i društvenog statusa. Često se radi o osobama koje iskorištavaju gužvu i anonimnost javnog prijevoza da bi činile ono što inače ne bi imale hrabrosti učiniti. No iza toga stoji ista dinamika moći kao i kod drugih oblika nasilja nad ženama, potreba da se dominira, zastraši i objektivizira. Važno je reći da ključ problema nije u “neodgojenim pojedincima”, već u društvu koje prešutno tolerira takvo ponašanje“, poručuje Kekin.

Snimili grozotu u tramvaju u osam navečer: ‘Cura je potresena, nije znala kako reagirati’