Za mnoge Zagrepčane najpoznatije mjesto susreta svakako je Trg bana Jelačića, točnije, dogovor ‘ispod sata’. No, malo tko zna tko se zapravo brine da taj, ali i brojni drugi gradski satovi uvijek pokazuju točno vrijeme. Odgovor se krije u obitelji Lebarović, zagrebačkim čuvarima vremena već više od sedam desetljeća. Urarsku tradiciju započeo je davne 1947. godine Simeon Lebarović, a njegov sin Zlatko nastavio ju je s istim žarom.
“Ja sam onda imao 15 godina, a sada imam, joj ne smijem niti reći. Pet mjeseci do 90. A još mogu,” uz osmijeh je ispričao Zlatko Lebarović za HRT. Škola ga, priznaje, nije previše zanimala. “Ja sam mrzio školu jako. Rekao sam svojoj unuci da sam imao iz hrvatskog i ruskog minus jedan. Jedva sam čekao da završim malu maturu i odem tati na zanat.”
Zanat se u obitelji Lebarović prenosi s koljena na koljeno. “Od kad sam mogao stajati na nogama ja sam gledao tatu kako radi i nije mi bio problem krenuti jer sam znao sve,” prisjeća se Zlatko. Istim putem krenuo je i njegov sin Dalibor, koji se s osmijehom prisjeća svojih početaka: “Tata je postavio ljestve i rekao mi da odem popraviti sat. Mislio sam si, kako on meni vjeruje da ću ja to popravit, ali složio sam to i radilo je.”
‘Nije za zezati se’
Od tada do danas, kroz njihove su ruke prošli nebrojeni satovi, od ručnih i zidnih pa sve do onih najpoznatijih gradskih. Upravo obitelj Lebarović brine o oko sedamdeset javnih satova diljem Zagreba, ispod kojih su se mnogi prvi put upoznali, poljubili ili čak vjenčali. “Ručni sat je jedna vrsta urarstva, zidni je drugo, a javni sat je nešto skroz drugo. To je kombinacija urarstva i elektrike, imamo 380 faza, nije za zezati se,” objašnjava Dalibor.
Njihov rad često ima i neočekivane posljedice. “Gospođa je zvala iz Dugava da stoji sat. Kaže da joj je izgorio ručak jer je kuhala po satu, a on je stao,” smije se Dalibor. Takvi trenuci podsjećaju koliko su gradski satovi postali dio svakodnevice Zagrepčana, i koliko se ljudi oslanjaju na njihovu točnost.
Nekada je u Zagrebu bilo više od 90 urara, a danas ih je ostalo svega petnaestak. Jeftini satovi preplavili su tržište, no Lebarovići i dalje s ljubavlju popravljaju one koji imaju priču i sentimentalnu vrijednost. U radionici već uči i Daliborov sin, Zlatkov unuk i Simeonov praunuk. Hoće li on postati sedma generacija zagrebačkih urara? Kako sami kažu, vrijeme će pokazati.
