Ovog su ljeta mnogi Zagrepčani primijetili velik broj beskućnika na gradskim ulicama, a poglavito na Črnomercu te su se mnogi zapitali može li grad ili država učiniti nešto kako bi im pomogli i sklonili ih s ceste.
Dok ni jedan nadležni organ ne može prisilno smjestiti osobu s ulice u neki smještaj, svatko tko je ostao bez doma i našao se u teškoj financijskoj situaciji, preko Zavoda za socijalnu skrb može dobiti smještaj u prenoćištu za beskućnike Kosnica, smještenom u Velikoj Kosnici, velikogoričkom naselju kraj Zagreba, odmah preko Domovinskog mosta.
Posjetili smo ovo prenoćište koje vodi Zagrebački crveni križ uz financijsku potporu Grada Zagreba, a to je ujedno i najveće prenoćište za beskućnike u državi.
“Imamo kapacitet od maksimalno 150 korisnika, a trenutno je u Kosnici smješteno oko 100 korisnika. Godišnje imamo oko 230 do 250 osoba. No, te brojke se mijenjaju iz dana u dan, ovisno o potrebama samih beskućnika. U 13 godina rada ovog prihvatilišta, kroz njega je prošlo oko 1300 osoba, od čega je oko 200, kako ih zovemo, ‘povratnika’, osoba koje su ovdje bile pa su nam se ponovno vratile”, pričala nam socijalna radnica Andrea Kozar Pasanec, koja u Kosnici radi još od njenog otvorenja u prosincu 2010. godine.
Za korisnike se brine tim od tri socijalne radnice i jedne psihologinje, a uz sobe s krevetima i tri topla obroka dnevno, korisnici se mogu osloniti i na dnevni boravak, u kojem mogu čitati knjige, gledati televiziju, koristiti kompjuter i pripremati vlastitu hranu ili tople napitke. Na raspolaganju su im i praonica rublja te kupaonica za tuširanje, a korisnici imaju mogućnost odlaska i u grad gdje im se otvara mogućnost pronalaženja posla.
Pripremljena je i posebna prostorija za kreativne i likovne radionice, kao i lijepo uređena zelena površina među tri paviljona, a neke od privremenih stanovnika Kosnice posebno vesele i mačke koje su našle svoje mjesto u ovom kompleksu, malo izvan metropole.
Prvo treba podignuti raspoloženje
Kozar Pasanec nam navodi kako su sudbine korisnika prihvatilišta raznolike, teške i izazovne, a pri pomaganju ne postoji jedinstvena špranca.
Zagrebački beskućnik želi što prije natrag na posao: Zbog bolesti već dva mjeseca na cesti
Umjesto toga, sve ovisi od slučaja do slučaja.
“Kada nam dođe korisnik, vidite koje su njegove potrebe kroz razgovor i individualni rad s njime. Primjerice, neki nam dođu bez dokumenata te onda, kako to kažemo, rješavamo stvari od nule. Od prijave adrese prebivališta, izrađivanja osobne i pronalaženja zdravstvene zaštite.
Teško je doći do zdravstvenog sustava jer kada propustite rok od 30 dana za prijavu nakon dobivanja otkaza na poslu, prestanka studiranja ili izlaska iz zatvora, za koji mnogi naši korisnici ne znaju, izgubite zdravstveno osiguranje skoro zauvijek, dok se ne zaposlite”, opisuje nam neke od načina kako pomažu ljudima o kojima brinu.
Dok nas je upoznavala s konkretnom brojkom onih koji su se morali vratiti u Kosnicu, navela je kako ne zna točan broj, ljudi koji su se tijekom boravka u Kosnici uspjeli osoviti na vlastite noge, ali srećom ima i takvih slučajeva.
“Mnogi nam se jave, ostaju u kontaktu s nama, viđamo ih po gradu pa saznamo neke informacije. Ima zaista lijepih i dobrih priča, ali ima nažalost i ljudi koji nam se vraćaju, koji su desetljećima u sustavu i jednostavno nema konkretnog rješenja”, navela nam je Kozar Pasanec istaknuvši da je individualni pristup od osobe na osobe, najbolji način za utvrđivanje kako kome pomoći.
Pozivi na privatne razgovore se događaju kroz neformalne situacije kao što je prilikom šetnje dvorištem, pregledom soba, ali važno je naglasiti kako među teškim sudbinama ima nažalost i puno psihičkih problema, poput ovisnosti, psihoza, šizofrenije, a sve su to situacije koje utječu na ljude i otežavaju izvlačenja njihovog maksimuma.
Pomaganje u pronalaženju posla i učenju novih vještina važan je dio boravka u Kosnici, ali ističe nam socijalna radnica, to često nije prvi prioritet u prihvatilištu.
“Nama korisnici dođu u depresivnim stanjima, niskog raspoloženja i prvo treba podići tu razinu. Stoga imamo kreativne radionice, surađujemo s udrugom Zeleni klik u izradi raznih stvari kao što su torbe ili šeširi. Surađujemo s udrugom Flyer koja dovode konje za terapijsko jahanje, s udrugom Plava Šapa koja nudi pse. Imamo i vrtne radionice, ovisno o vremenu. Nudimo pomoć oko traženja posla, pri pisanju životopisa, držimo informatičke i financijske radionice, ali sve ovisi od korisnika do korisnika i njihovih potreba”, pobrojala je Kozar Pasanec napominjući da je prije ikakvog rada, najpotrebnije prvo osnažiti ljude koji im stignu.
Neki ostaju i preko deset godina
Neki se ljudi u Kosnici zadrže samo jednu noć, ali neki i dulje, sve ovisi o uputnici Centra za socijalnu skrb koja propiše trajanje smještaja u Kosnici za osobu koja taj smještaj zatraži i na njega pristane.
Horor priče sa zagrebačkih ulica: ‘Nemam vode u kući, ali barem imam gdje biti’
Kako nam navodi Kozar Pasanec, nakon isteka uputnice, boravak se može produžiti, ovisno o željama korisnika, Centra ili procjenama djelatnika Kosnice, a pritom je istaknula slučaj jednog korisnika koji je u Kosnici, uz prekide, već 13 godina.
“Riječ je o osobi koja, zbog svojih godina, u stvari zadovoljava uvjete za smještaj u dom za starije i nemoćne osobe, ali se više puta liječila od alkoholizma tako da ga domovi ne žele primiti, a i on sam je jednostavno takva osoba da u njemu ne bi funkcionirao”, otkrila nam je socijalna radnica.
Dodala je i kako u Kosnici, gdje je zabranjeno konzumirati alkohol, inzistiraju na liječenju. Možda osobi pomogne samo razgovor i uspije izazvati promjenu nabolje, ali ako ne, onda se zove liječnička pomoć.
“Liječenje ovisi o procjeni liječnika koji korisnika šalje u bolnicu. Nakon liječenja, osoba ima pravo povratka u prihvatilište i onda funkcionira, apstinira neko vrijeme pa se ponovi i onda moramo ponovno slati na liječenje. Vi ne znate kako će stvari ići, uvijek morate paziti na konflikte”, navela je Kozar Pasanec.
Navela je kako ima sukoba i svakakvih neugodnih situacija pa se, iako ne često, morala pozivati i policija te hitna pomoć.
“Takve su situacije, sve to dolazi s ovim stažom, no s vremenom i iskustvom već možete predvidjeti neke situacije i spriječiti da do njih dođe, pokušavate smiriti situaciju i često je to najbolje rješenje”, rekla nam je Kozar Pasanec.
Iako nije željela istaknuti neke konkretne situacije, prisjetila se kako su se ružni incidenti znali dogoditi i kada je korisnik morao napustiti prenoćište, iako on to nije želio, a jedini razlog za tako nešto je kada je korisnik nasilan prema drugim korisnicima, što se isto događalo.
“To je jedino što ne toleriramo jer postoji mogućnost ponavljanja, nasilja, a svaki korisnik, zbog kapaciteta mora imati cimera u sobi. Tada znaju reći nešto ružno pri odlasku, uvrede ili prijetnje. No, čak i oni koji dobiju otpust, o tome budu obaviješteni 15 dana ranije kako bi si mogli naći smještaj ili ga upućujemo na Zavod za socijalni rad. Dakle, nitko ne ide na ulicu osim ako baš to ne želi te radimo sve pretkorake da se to spriječi”, napomenula je.
Prisjetila se i da uz pronalaženje smještaja, neki korisnici otiđu i nakon što se ponovno ujedine s obiteljima, što se isto događalo.
Iako je u načelu ideja da se ljudi smjeste u Kosnicu tek nakon razgovora s Centrom sa socijalnu skrb koji ih obradi, a pritom i pošalje dokumentaciju djelatnicima Kosnice koji onda već znaju što očekivati od svojih novih gostiju, to ne znači da neki ne dođu izravno do prenoćišta, jer su čuli za njega. Kozar Pasanec je otkrila kako zaposlenici to zovu “osobnim zahtjevom”, a postupak u takvom slučaju je više nego jasan.
“Primimo ih, to nikada nije bilo sporno, ali gledamo da se ta osoba sljedeći radni dan, pogotovo ako ima prebivalište u Zagrebu, javi u centar za socijalni rad i da riješimo papirologiju jer nam ministarstvo šalje inspekciju te trebamo imati sređenu papirologiju. Ali, primiti osobu s ceste nije problem i naša vrata su uvijek otvorena. Samo je pitanje kako ćemo procijeniti dolazak i na što ćemo prvo uputiti”, pojasnila nam je.
Problemi mnoge prate od djetinjstva
Psihološka pomoć i podrška posebno su važan segment u radu Kosnice, čime se proteklih sedam godina bavi psihologinja Lana Trupković.
Svaki dan na zagrebačkim ulicama gledamo žalosne priče: ‘Svi smo zakazali, tužno smo društvo’
Ljude s kojima je razgovarala u sklopu svog posla opisuje kao “heterogenu skupinu”, različitih mišljenja, različitih problema, od osoba s poteškoćama s mentalnim zdravljem, bivših zatvorenika, mladih iz alternativne skrbi, a u sklopu svog posla razgovara s djecom, ali i ljudima starijima od 90 godina.
“Trudim se da korisnici znaju da sam ovdje za njih i ne mora to samo biti u mom uredu. Pričam s njima i na dvorištu, kratko, nekada se i našalim ili ih samo pitam, nakon što se vrate u prenoćište, “kako je bilo u gradu?”, čisto kako bih znala što se s njima događa”, opisuje nam Trupković koja svojim znanjima korisnicima pruža psihoterapiju, ali i usmjeravanje prema psihijatrijskom liječenju, ako je to potrebno.
“Vrlo često su ljudi ovdje zapravo vrlo otvoreni i vole ispričati svoju priču. Ali neki znaju biti malo iziritirani, jer su već ispričali svoju situaciju u Centru za socijalnu skrb pa onda opet nama. Neki žele pričati, rasplaču se, a neki drže gard, najčešće, primjerice, ljudi koji su bili u zatvoru”, opisala je Trupković svoje dojmove napominjući kako ipak jedan manji dio doista želi raditi na sebi, a kod drugih saznaje kratko što se s njima događa u kratkim, neformalnim razgovorima.
Dodaje i kako uspostavljanje komunikacije s nekim od korisnika ovisi i o njihovom raspoloženju. Nekima je potrebno i dulje vremena da osjete povjerenje, a neki čak i preferiraju razgovarati s drugim socijalnim radnicama, a ne nužno sa samom psihologinjom. No, u svakom slučaju, Trupković je imala prilike čuti brojne priče i iz njih uočiti neke česte zajedničke crte.
“Najčešći problem kod korisnika je da ih problemi prate od djetinjstva, od nesređenih uvjeta kada nisu bili u urednim obiteljima, već u alternativnoj skrbi i nemaju taj osjećaj za toplinu kao ljudi koji su odrasli u normalnim uvjetima. Rekla bih da je većini već sam početak života bio problematičan što ih je učinilo ranjivima za buduća životna iskustva, što je dovelo do problema kao što su ovisnost, anksioznost, depresija, ili poremećaj ličnosti. To je sve kombinacija genetike, ali i okoline u kojoj su odrasli”, komentirala je.
No, kao i u pomaganju kod pronalaženja posla i stanovanja i kod psihičke pomoći nam je Trupković napomenula da je na početku najbitnije pomoći oko onoga što je glavni prioritet, smještaj u sobu i hrana, tim više jer neki od korisnika, navodi Trupković, prije dolaska u Kosnicu nisu jeli i po nekoliko dana.
Da razgovor sa psihologom daje rezultata, argumentirala nam je kroz primjer jednog korisnika za kojeg nam je navela da je u Kosnici proveo nekoliko godina.
“Kroz razgovor smo ga pripremali za odlazak u stambenu jedinicu, jer je to aktivnost, a ljudi se u prihvatilištu uljuljaju u sigurnost jer imaju obroke i smještaj te vrijeme brzo prođe. Smjestili smo ga u stambenu jedinicu nakon što je dugo bio nezaposlen, a onda je dobio posao”, prisjetila se psihologinja kako je razgovor potaknuo jednog korisnika na pozitivne promjene.
Individualni razgovori su ključna stvar, a Trupković je navela kako je i bilo pokušaja grupnih terapija. No, navodi, ljudima je potrebno vrijeme nasamo, a osobno je brine pitanje poštovanja privatnosti.
S druge strane, puno toga može izaći na vidjelo i tijekom radionica, a isto tako, sve ovisi o samoj ekipi koja u određenom trenutku živi u Kosnici.
“Ovo proljeće smo imali dobru ekipu koja je sama sebi organizirala likovnu radionicu te su imali jednu izložbu. Ali, sada imamo dosta sukoba među korisnicima, zbog primjerice, frižidera koji dijele pa je jedan stavio više toga unutra ili oko nereda u kupaonicama koje se dijele. Suživot je težak, a prostori nisu veliki pa ljudi imaju i različite navike, neki čiste, a neki ne”, opisuje Trupković aktualnu situaciju u Kosnici.
Upitana o korisnicama, navela je kako su žene u prihvatilištu bile i žrtve nasilja, ali i obiteljske nasilnice, a mnoge mlađe korisnice su došle iz alternativne skrbi.
“Komunikativnije su, više zainteresirane za kreativne radionice, uključenje u aktivnosti, i doći će na razgovor ako ih se pozove. Neki od muškaraca imaju predrasude jer smo mlađe žene, u smislu, ‘što ću s tobom pričati, stara si kao moj sin'”, navela je Trupković.
Upitana imaju li korisnici nepovjerenje prema njoj jer sama nije iskusila beskućništvo, navela je kako za to ima spreman odgovor.
“Nastojim povući paralelu, pa ne mora ni doktor doživjeti bolest da bi je znao izliječiti”, rekla je uz blagi osmijeh.
Doći će do problema s mogućnošću smještaja
Zagrebačko ljeto su obilježili prizori beskućnika po gradu, a uskoro dolazi i zima, kada u prosjeku, stigne pet ili šest prijava tjedno više za smještaj u Kosnicu nego u ostatku godine.
Kozar Pasanec nam je rekla kako o zimi cijelo vrijeme razmišljaju u prihvatilištu, opisujući to razdoblje kao vrijeme kada tim iz Kosnice mora uložiti najviše svojih znanja i vještina.
No, socijalni radnici su primijetili jedan neobičan, mogli bi reći pa i misteriozan trend posljednjih godina.
“Pokazalo nam se unatrag četiri ili pet zima, jer su zime sve manje hladne, da imamo manji broj zahtjeva te nam se sada događa da imamo više zahtjeva za smještaj tijekom ljeta. Trenutno ne znamo zato je tomu tako, ali zimi gledamo da bude primljen tko god nam se obrati iako nekad vidimo da osoba nije za Kosnicu zbog, primjerice zdravstvenih razloga. No, svejedno izađemo ususret da osoba u lošem zdravstvenom stanju ne bi bila na cesti dok ne dobije smještaj drugdje”, navela je Kozar Pasanec.
Dok napominju kako žele pomoći svakome tijekom hladnih dana, dodala je kako ukupni kapacitet njihovog Prihvatilišta iznosi 150 kreveta.
“Jedan dio smještaja za beskućnike je prenamijenjen za krizni smještaj obitelji s malom djecom. Tu ne možemo stavljati druge korisnike jer su u pitanju djeca, kako bismo spriječili neke incidente”, istaknula je.
Kozar Pasanec je prokomentirala i brojke Hrvatske mreže za beskućnike koja tvrdi kako je oko 600 beskućnika u Zagrebu te je, napomenuvši i kako je Crveni križ dio te mreže, dodala kako bi ti brojevi mogli biti točni.
Otkrila je i kako se Mreža zalaže za promjenu zakonske definicije beskućnika kako bi obuhvatila i pripadnike ranjivih skupina koji imaju krov nad glavom, ali žive u uvjetima koji nisu dostatni za život, kao što je nedostatak vode, struje, grijanja i ostalih osnovnih komunalnih zahtjeva.
S timom od tri socijalna radnika i jednim psihologom, Kosnici bi definitivno dobro došlo još ruku.
“Definitivno je premalen broj stručnjaka, ali to će vam reći bilo tko iz bilo koje organizacije, Ne mogu tri socijalne radnice i psihologinja raditi individualno i pratiti 100 ljudi svaki dan, ovo je specifična struka korisnika. Sigurno ćemo imati kroz sljedećih nekoliko godina probleme sa smještajem ovih najranjivijih skupina”, zaključila je Kozar Pasanec u razgovoru za Zagreb.info.
