Muzej prekinutih veza – Museum of Broken Relationships, jedinstvena je kulturna atrakcija smještena na Gornjem gradu. Izložbeni prostor muzeja ispunjen je predmetima koje su donirali ljudi iz različitih krajeva svijeta, a svaki predmet nosi svoju priču o ljubavi, gubitku i emocionalnom ozdravljenju.
Predmeti uključuju pisma, fotografije, odjeću, suvenire i druge osobne stvari, a uz svaki predmet izložena je kratka priča koja objašnjava njegovu povezanost s propalom vezom. Osim što nudi prostor za refleksiju i emocionalno iscjeljenje, muzej potiče i kreativno izražavanje te međusobno razumijevanje među ljudima.
Kako je nastao Muzej, koji su neobični predmeti koje možete tamo naći, koji neobičan predmet je izdvojila naša sugovornica Ariana Juraić, voditeljica Muzeja prekinutih veza.
Prekid veze doveo je do ideje o Muzeju
Kako je nastala ideja za Muzej prekinutih veza?
Kao i mnoge druge stvari u životu, ideja za Muzej prekinutih veza rodila se iz osobnog iskustva. Prvo se pojavila kao koncept tijekom kasnonoćnog razgovora, jednog od mnogih koje su Olinka Vištica i Dražen Grubišić vodili dok su prekidali vezu, očajnički pokušavajući se oprostiti jedno od drugog jer je bilo očito da je njihova veza pri kraju. Bili su opsjednuti vjerovanjem da trenuci koje su zajedno proživjeli ostaju prisutni u banalnim svakodnevnim predmetima koji su ih promatrali iz svakog kuta kuće kao nijemi svjedoci njihovog razlaza.
Ovaj kasnonoćni razgovor nekako je doveo do jednostavne ideje da prikupe predmete koji su im bili previše bolni da bi ih zadržali, kao i one od nekoliko prijatelja koji su također preživjeli prekide. Ipak, trebalo je više od dvije godine prije nego što se ideja u potpunosti oblikovala i realizirala. Napravili su instalaciju tijekom umjetničke izložbe i anonimno ih izložili u transportnom kontejneru koristeći priče bivših vlasnika kao jedini tekst.
Ovaj prostor nazvali su Muzej prekinutih veza. U to vrijeme bili su ponosni na svoj mali umjetnički projekt i potpuno nesvjesni što će se dalje dogoditi. Prva instalacija u kontejneru 2006. odmah je privukla pažnju međunarodne publike. Ova jednostavna ideja s godinama se pretvorila u međunarodnu putujuću izložbu koja i dalje traje. Godine 2010. pronašli su stalno mjesto, fizički muzej u Zagrebu, koji od tada čuva našu zbirku.
Misterij ormara u zagrebačkom muzeju i danas intrigira: ‘Unutrašnjost mu je bila potpuno crna’
Ljubav, prijateljstvo, obitelj…
Koliko je eksponata trenutno izloženo u muzeju?
U muzeju možete pronaći 92 priče.
Kako birate koje priče i predmete izložiti?
Vodimo se vlastitim osjećajem za priče, uvijek svjesni činjenice da su eksponati višeslojni. Kustosi smo na način da stvaramo uravnotežen izbor priča. Važno nam je prikazati raznolikost naše zbirke i ilustrirati širinu pojma “veze”. Na izložbi možete čitati o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, ratu…
Volimo stvarati tok koji posjetitelje vodi kroz vrtuljak emocija; postav uvijek funkcionira kao cjelina u kojoj stvaramo tematske staze temeljene na temama priča ili vizualima. Naša zbirka nam daje mnogo mogućnosti i omogućuje nam stvaranje jedinstvenih postava za svaku novu izložbu, ovisno o suradnjama, zbirci priča i prostoru/mjestu…
Priča iz Japana
Postoji li priča ili predmet koji je posebno dirljiv ili upečatljiv? Koja je vaša omiljena priča ili predmet u muzeju i zašto?
Postoji toliko mnogo snažnih predmeta i priča. Najviše vas dirnu one priče ljudi koji su vam osobno povjerili dio svog života. Nemoguće je izdvojiti jedan predmet od toliko mnogih kao omiljen. Često su priče koje vas najviše dirnu one s kojima se možete poistovjetiti. Moja omiljena priča mijenja se svaki tjedan, ovisno o mom raspoloženju ili o tome što se događa u mom privatnom životu.
Danas bih podijelila ovu priču:
Godine 1968., točno prije 50 godina, moj otac je preminuo, ostavivši mene i moju majku. Tada sam imao jedva godinu dana. Uvijek je u našem obiteljskom budističkom oltaru stajao čvrsto zatvoren paket, a moja majka me stalno upozoravala da ga ne otvaram. Da bi utažila moju znatiželju, rekla je da je to kazetofon s kolutovima s glasovnim snimkama mog oca dok je još bio živ.
Razlog zbog kojeg je majka zapečatila kazetofon bila je scena iz talijanskog filma koji je gledala. U njemu je bio prizor u kojem dječak koji je ostao bez majke pronalazi kazetofon i, kada ga pusti, čuje glas svoje voljene majke. Dječaku toliko nedostaje majka da neprestano pušta snimku sve dok slučajno ne izbriše njezin glas.
Šok koji je doživjela tijekom tog filma toliko ju je pogodio da je odlučila pažljivo zapakirati kazetofon i staviti ga na dno oltara kako bi izbjegla da se ista tragedija dogodi njezinoj snimci. Kako je ironično odreći se slušanja glasa voljene osobe kako bi se izbjegao gubitak! Mislio sam da je vrijeme da se oslobodimo ovog začaranog kruga, pa sam zamolio tehničkog stručnjaka da pusti ovu staru snimku koja je sada već postala antikvitet. Na snimci se čuju slatki i ljubazni glasovi moje majke i oca kako navijaju i plješću te me ohrabruju da pjevam. Tek sam tada počeo učiti pjevati.
Zagreb u prošlosti: Rijetki znaju što se ranije nalazilo u zgradi Muzeja grada Zagreba
Neobičan predmet iz Njemačke
Koji je najneobičniji predmet koji ste primili i izložili?
Privlačnost izložbe leži u činjenici da svaki posjetitelj, ovisno o vlastitom životnom iskustvu, dobiva jedinstven osjećaj priča koje pripovijedaju eksponati. Svaka osoba će naići na nešto poznato, nešto iznenađujuće, nešto što će izmamiti osmijeh, suzu ili potaknuti na razmišljanje.
Na taj način je teško reći koji je najčudniji predmet ikad doniran jer to ovisi o svakom pojedincu. Ali, ako me pitate, rekla bih da je to krasta stara dvadeset sedam godina od rane prve ljubavi, jer iako je donacija prilično neobična, kada sam je pročitala, učinila mi se normalnom jer sam i ja mogla učiniti isto.
Krasta stara dvadeset sedam godina od rane moje prve ljubavi, Mürzzuschlag, Austrija (Foto: Muzej prekinutih veza). Godine 1990. moj prijatelj, moja prva velika ljubav, doživio je motociklističku nesreću. Posljedica je bila ozbiljna ozljeda kože s nekoliko velikih krasti. Nesreća me šokirala iako nije bilo ništa ozbiljno.
Od tada sam stalno imala strah da bih mogla izgubiti svoju najdražu osobu. Iz tog razloga sam sačuvala jednu njegovu krastu nakon što je otpala, s (ne tako ozbiljnom) idejom da ga kloniram u budućnosti, ako bude potrebno. U to vrijeme sam studirala biologiju.
Na kraju je moj stalni strah za njega doveo do našeg prekida. Paradoksalno, moj strah uzrokovao je upravo ono čega sam se najviše bojala. Do danas sam zadržala tu krastu, već dvadeset sedam godina. Iako sam u međuvremenu postala biologinja, davno sam izgubila želju da kloniram svog tadašnjeg partnera. Međutim, sa svojim strahovima i dalje se borim…
Muzej je bio u 35 zemalja
Koliko posjetitelja godišnje posjeti muzej?
Oko 120.000 posjetitelja.
Muzej je obišao cijeli svijet s izložbama, gdje ste sve bili?
Muzej je međunarodno putovao s 65 izložbi u 35 zemalja, istovremeno stvarajući stalno evoluirajuću zbirku izgrađenu zajednicom koja izaziva naša razmišljanja o baštini. Da biste vidjeli potpuni popis gradova koje smo posjetili, možete provjeriti našu web stranicu – www.brokenships.com
Kakvi su planovi za budućnost muzeja? Planirate li proširiti izložbu ili otvoriti nove lokacije?
Imamo puno ideja i želja za Muzej. Sve što mogu reći za sada je – pratite nas!
Omiljeno mjesto u Zagrebu na jesen napokon otvara svoja vrata: Obnova je trajala tri godine
Muzej je čuvar individualnih priča
Kako vidite ulogu Muzeja prekinutih veza u kontekstu suvremene kulture i društva?
Želimo vjerovati da je muzej u posljednja dva desetljeća postao stalno evoluirajući, dinamični javni arhiv, kanal kroz koji muzej može komunicirati sa svojim korisnicima. Postao je arena u kojoj se ljudi mogu susresti u zajedničkoj potrazi za znanjem, empatijom i povezanošću.
Muzej prekinutih veza primjer je suvremene kontaktne zone koja čuva individualne priče od nestajanja u općim društvenim procesima kroz žive susrete, dijeljenje koje se odvija između posjetitelja i eksponata koji predstavljaju stvarne, žive ljude. Stvorili smo jedinstveni narativ hibridnog autorstva negdje između dokumentacije svakodnevnog života i njegove umjetničke sublimacije, voajerizma i kulturne antropologije.
To je slavlje onih trenutaka kada se doista susretnemo, bez obzira koliko bolno ili teško to moglo biti. A ako raznoliki, eliptični eksponati prenose nešto univerzalno, to je njihova želja za dijeljenjem, njihova čežnja da se ponovno zaljube. Muzej je neočekivano dodao katarzične rituale, osobnu transformaciju i podršku u žalovanju ulozi muzeja u društvu, i mnogo puta smo svjedočili kako se ta magija događa u muzeju.
