Dijana među prvima ide tamo gdje je najopasnije: ‘Na neke se situacije nikad ne možete naviknuti’

U seriji članaka donosimo niz priča o ženama koje hrabro prkose predrasudama i ruše sve prepreke. Njihov put nije lak – često se moraju dokazivati više od drugih. Ipak, one ne odustaju. Kroz svoju odlučnost, ove žene postaju uzori, pokazujući da snaga, vještina i hrabrost ne poznaju spol. Ovo je članak o jednoj od njih.

Njihova hrabrost ogleda se u bezuvjetnoj posvećenosti zaštiti zajednice, bilo da se suočavaju s požarima, poplavama, prometnim nesrećama ili drugim kriznim situacijama. Osim fizičke snage i stručnosti, ono što ih čini posebnima jest njihova hrabrost, nesebičnost i spremnost da u najtežim trenucima budu prvi koji će ući tamo gde je najopasnije. Naravno, govorimo o našim vatrogascima.

Iako na prvi spomen vatrogasaca prvenstveno pomislimo na muške pripadnike ovog veoma plemenitog zanimanja, valja istaknuti da vatrogasci u svojim ‘redovima’ imaju i 25 posto žena, a od toga ih je najviše u Sisačko-moslavačkoj županiji (34 posto). Ipak, prije samo nekoliko desetljeća, žena vatrogasaca gotovo da i nije bilo. One koje su se pak uspjele izboriti za radno mjesto u vatrogastvu, bile su operaterke i nisu išle na teren. Danas je ipak situacija znantno drugačija jer vatrogaskinje izlaze van na sve intervencije i rade bok uz bok sa svojim muškim kolegama.

Obiteljska tradicija

Upravo u toj županiji, u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Novske, radi Dijana Vanjek, 43-godišnja vatrogaskinja koja u toj postrojbi djeluje već 5 godina, odnosno od samog osnutka, a prije toga je radila u postrojbi u Sisku i Plivi. Kako nam otkriva, još je odmalena sanjala da će jednog dana postati vatrogaskinja, a tu je želju dodatno pojačavala činjenica da je vatrogastvo ‘u krvi’ njezine obitelji.

“To je tradicija u mojoj obitelji, svi su bili vatrogasci, još od mog šukundjeda”, kaže nam Dijana koja dodaje da je također rasla u kući prekoputa dobrovoljnog vatrogasnog društva tako da je ovo zanimanje bilo prisutno u njezinom životu još od malih nogu. “Sa šest godina sam prvi put sudjelovala na vatrogasnom natjecanju”, kaže Dijana.

Ipak, put prema ostvarenju njezina sna nije bio nimalo lagan. Kako bi netko postao vatrogasac, potrebno je proći zahtjevne psihološke i fizičke testove koji uključuju trčanje, skokove, vožnju bicikla, penjanje po beskonačnim ljestvama i slične fizičke provjere. A nakon što je kandidat već umoran, onda, kao “šlag na torti” mora proći i kavez, među vatrogascima popularno zvani “mučitelj”, kaže Dijana.

Anina borba s teškom bolešću započela je krvarenjem iz nosa: ‘Nadali smo se da će prestati’

Dijana uspješno savladava sve fizičke napore

Naime, u kavezu kandidat mora, u mrklom mraku i simuliranom dimu s potpunom opremom, pronaći izlaz iz zatvorenog prostora, a to uključuje otvaranje vrata, prolazak kroz zadimljene hodnike i slično.

Dijana je uspješno prošla sve ove testove, ali kako kaže, znala se, pogotovo na počecima karijere, susretati s određenim predrasudama. “To se pogotovo odnosi na nas malo starije vatrogaskinje koje smo se morale jako potruditi da upadnemo u javne vatrogasne postrojbe. Znali su mi reći ‘ma daj, ti si žensko, sitna si i nećeš moći, poput muških, odraditi one fizički zahtjevnije stvari'”, kaže Dijana koja je ipak, jako uspješno ‘razbila’ sve stereotipe i predrasude.

U nekim je situacijama znala nadmašiti i samu sebe, a upravo joj je to glavna motivacija da gura naprijed. “Bilo je zasigurno nekih pet ili šest situacija kada sam uspješno odradila neki fizički napor koji nisu uspjeli savladati čak niti neki muški kolege, tad bih iznenadila čak i samu sebe. I to je jedna od stvari koje me drže”, kaže nam ova hrabra vatrogaskinja.

‘Nema normalnog radnog dana’

Iako je danas opće prihvaćena stvar da žena može obavljati tako izazovan posao jednako učinkovito kao i bilo koji muškarac, određene predrasude još uvijek postoje. Ipak, u znatno manjoj mjeri nego ranije.

Naime, JVP Novska broji ukupno 16 vatrogasaca, od čega su tri vatrogaskinje. U njihovom kolektivu vlada pozitivna atmosfera i svi se međusobno poštuju. “Danas naši muški kolege znaju da smo i mi vatrogaskinje jednako sposobne i da možemo sve što mogu i oni”, kaže Dijana koja dodaje kako bi u upasnim situacijama, bez imalo premišljanja, povjerila svoj život bilo kojem od svojih kolega i kolegica.

Nadalje objašnjava kako u njezinom poslu ne postoji nešto takvo kao “normalan radni dan”. “Svaki dan je drugačiji. Imamo neke svakodnevne zadaće koje moramo obaviti, odrađujemo i fizičke provjere kako bismo ostali u formi, ali nikad ne znamo kad će zazvoniti telefon, a tad sve ostavljamo i idemo na intervenciju”, kaže ova 43-godišnjakinja koja dodaje kako tada na teren izlaze vatrogasci koji su u smjeni, a ako je riječ o kriznoj situaciji većih razmjera, onda se zovu – svi.

Teta Ljiljana iz Martićeve: ‘Ja samo radim svoj posao, ne mogu drugačije’

‘Najteže je kad spašavamo djecu’

Iako su vatrogasci među prvima koji hrabro izlaze ususret opasnostima, ovaj posao ponekad itekako može biti bremenit, a kako Dijana kaže, najteže joj padaju intervencije u kojima se moraju spašavati djeca.

“Naravno, teško je kad je ugrožen život bilo koje osobe, to su situacije na koje se nikad ne možete naviknuti. Ali ipak, djeca su djeca”, kaže nam Dijana. Iako smo svjesni činjenica da su vatrogasci profesionalci, zanimalo nas je kako se Dijana nosi sa stresnim situacijama na poslu, a posebno onim kada mora uhodati ravno u opasnost.

“Uglavnom se samo isključim, mislim da nas većina u ovom poslu tako radi”, kaže vatrogaskinja koja dodaje kako si tek kasnije, kad sve prođe, osvijeste kolikoj su opasnosti bili izloženi.

Izazovan posao

Polave, požari, prometne nesreće – intervencije su u vatrogastvu brojne. Ipak, Dijana ističe kako situacije u kojima ljudi stradaju – na njih se čovjek nikada ne može naviknuti, bez obzira na iskustvo.

“Svaka intervencija ima svoju težinu. Primjerice, nedavno smo imali slučaj prometne nesreće u kojoj je sudjelovao mali kombi u kojem se nalazilo više od 20 migranata. Nažalost, bilo je i ozlijeđenih i mrtvih. Bilo je jako teško”, opisuje vatrogaskinja koja kaže kako se svaki vatrogasac ima svoj način na koji se nosi s bremenitim dijelom ovog posla.

“Nekad međusobno razgovaramo o tome, neki se bave trčanjem ili drugim aktivnostima, drugi se bave još nekim poslovima. A ako nas nešto muči, uvijek imamo mogućnost razgovora s psihologom”, kaže Dijana.

Konačno lijepa priča o 109-ki, Zagrepčanki u autobusu zatitralo srce: ‘Ruke su nam se slučajno srele’

‘Mama je bila jako zabrinuta, dobila je moždani’

Vatrogastvo je izazovan posao, ali ponekad opasnosti koje posao sa sobom nosi teže pada članovima obitelji, nego njima samima. Tako nam je opisala jednu situaciju od prošle godine koja je jako teško pala njezinoj majci.

“Prošle je godine kod nas bilo ono snažno nevrijeme i mi smo kroz idućih mjesec dana gotovo stalno bili na terenu, otklanjali nastalu štetu, penjali se po krovovima i sve ostalo. U tom sam se trenutku jako fokusirala na naš posao, a moja je mama, od brige za mene, dobila blagi moždani udar”, prisjeća se Dijana.

Međutim, Dijana ima podršku svojih bližnjih, a to u vatrogasnom poslu mnogo znači, kako za muškarce, tako i za žene. “Meni je jako drago da je sve više žena u ovom poslu i želim pružiti svu moguću podršku onima koji se žele baviti ovim vatrogastvom. Ipak, važno je da svi jako dobro promisle prije nego postanu vatrogasci”, kaže Dijana koja dodaje da je ovaj posao mnogo više od laskave titule i uniforme te treba dobro procijeniti je li i obitelj spremna podnijeti “teret” takvog posla.

‘Uniformi treba služiti na čast’

Također, ponašanje jednog vatrogasca utječe na čitav kolektiv, pa je važno da je osoba spremna na sve izazove i poteškoće koje ovaj posao nosi. “Uniformi treba služiti na čast”, kaže.

Posao je težak, ali Dijana ga ne bi mijenjala ni za što. Presretna je što je ostvarila svoj životni san i u najtežim trenucima su joj glavna motivacija svi oni prethodni izazovi koje je na dosadašnjem putu savladala, kao i sva ona djeca koja u njoj vide primjer. “Ne bih mogla zamisliti da radim onaj klasični uredski posao od osam sati. Ja takvim ljudima skidam kapu i znam reći da njima treba dati beneficirani radni staž”, kroz smijeh kaže ova simpatična vatrogaskinja.

Na kraju krajeva, kaže da vatrogastvo nije samo posao. Vatrogastvo je dio nje. “Kad na intervenciji nekome pomogneš, kad nekoga spasiš, taj osjećaj se ne da riječima opisati. Tad znam da sam izabrala pravi životni put”, zaključuje Dijana.

Zagrebačkoj obitelji požar je uništio dom: Prikupljaju se donacije za sanaciju velike štete

Vatrogaskinje u Hrvatskoj

Podsjetimo, danas se hrvatsko vatrogastvo može pohvaliti sa čak 25 % žena u svojim redovima, a prema posljednjim podacima u VATROnetu, od te brojke najviše ih je u Sisačko-moslavačkoj (34 %), Međimurskoj (33%) i Virovitičko-podravskoj županiji (30%), a slijede ih Koprivničko- križevačka (29%), Osječko-baranjska (29%) i Zagrebačka županija (28 %).

Od priobalnih županija, najviše je žena u vatrogastvu Primorsko-goranske (21%) i Istarske županije (19 %). U dobrovoljnim vatrogasnim društvima žene čine 10 % operativnog članstva.

Najviše je mladih vatrogaskinja

Najviše operativnih vatrogaskinja koje su članice dobrovoljnih vatrogasnih društava ima Grad Zagreb (21 %), potom Koprivničko-križevačka (14 %) i Međimurska županija (13 %), a od priobalnih županija Istarska (12 %) i Šibensko-kninska županija (8 %). Žene u hrvatskom vatrogastvu i dalje su jako malo zastupljene u profesionalnom vatrogastvu, a gledajući statistički, najviše ih je u Virovitičko-podravskoj županiji (5%), a slijede je Krapinsko-zagorska (4%) i Koprivničko-križevačka županija (4%) dok je od priobalnih županija najviše vatrogaskinja profesionalno zaposleno u Primorsko-goranskoj županiji (2 %).

Međutim, čini se da nam se smiješi svijetla budućnost. Naime, mladež i pomladak stoji najbolje po ovom pitanju – od ukupnog broja članova, žena je 48.60% odnosno 10.871.