Kak ne bi pozabili kak se u našem Agramu negda živelo, odlučili smo izvleći crtice i zanimljive štiklece iz povijesti našeg grada. Neke su više, neke manje hercig, ali svaka od njih dio je povijesti Zagreba.
Medvedgrad je srednjovjekovna utvrda u punom smislu riječi. Ovaj grad na Medvednici nije prebivalište medvjeda već je sagrađen s jednom drugom, važnom zadaćom.
Nakon provale Tatara koji su iz temelja porušili i na kraju spalili tadašnji Zagreb, 1254. izgrađen je Medvedgrad. Zagreb u 13. stoljeću nije bio onakav kao kakav je poznat danas. sastojao se od Gradeca gdje je obitavalo građanstvo i Kaptola koji je bio pod biskupijom. Tako je Medvedgrad štitio građane, ali i biskupe i najvažnije, crkveno blago.
Zbog svojeg savršenog strateškog položaja on je uvijek bio u središtu imovinsko-političkih previjanja. U svojoj je 800-godišnjoj povijesti promijenio mnoge vlasnike, nagađa se da ih je bilo 100-tinjak. Njegovi su ga gospodari dobivali i gubili u raznim kombinacijama, od ženidbi, spletki, kupoprodaja pa sve do zavjera.
Iako je bio odlična utvrda, Medvedgrad nikad nije bio napadnut. Suprotno tome, medvedgradski su gospodari riznicu i skladišta često popunjavali pljačkanjem okolnih sela, a nisu se libili ni jurcati na Zagreb. Bilo je tu političkih i oružanih napada, a zabilježeni kao posebice okrutni bili su grofovi Celjski.
Oni su sredinom 15. stoljeća toliko terorizirali Gradec i njegove stanovnike, da su mnogi pobjegli iz domova. O pripadnici obitelji Celjski, Barbari Celjskoj, i danas se u selima na nižim obroncima Medvednice, u podnožju Medvedgrada, priča djeci. Crna kraljica, kako su je zvali, postao je i naziv dječje igre. Pisao je o njoj i Šenoa, u djelu Zmijska kraljica.
Naziv crna dobila je jer je uvijek bila odjevena u crno, a dresirala je gavrana koji je kljucao oči onih koji su joj se zamjerili. Istina ili ne, narodna je ovo predaja na području koje je Celjska nekoć terorizirala.
Prema usmenoj predaji, velika suša pogodila je područje Medvednice i očajni ljudi pomoć su odlučili potražiti na Medvedgradu, gdje se nalazilo jedino nepresušeno vrelo u okolici. Crna kraljica sve ih je potjerala i ostavila da umru od žeđi povratkom niz planinu, odbivši udijeliti im vode. Spuštajući se tako, suhih grla, naišli su na novo vrelo, koje do tad nisu otkrili.
Krenuli su pohlepno piti tu hladnu, okrepljujuću vodu. Istovremeno, vrelo kraljice Barbare koje nije htjela dijeliti, presušilo je.
Ova se legenda osim uz Crnu kraljicu, veže uz Kraljičin zdenac, koji je prema predaji upravo taj zdenac koji je spasio žedne seljake.
Mnoge se još priče vežu uz Crnu kraljicu, ali nijedna joj nije blagonaklona. Generalno, naziva ju se vješticom.
Posljednji vlasnici Medvedgrada koji su tamo živjeli bili su Gregorijanci. Obitelj je to koju je Šenoa ovjekovječio u svojem romanu Zlatarevo zlato. Baš kao i u knjizi, nakon razornog potresa 1590. oni su se preselili u dvor u Šestine, a Medvedgrad je postao ruševina, koja će stoljećima propadati.
Arheološko istraživanje, konzervacija, pa i rekonstrukcija pojedinih dijelova srednjovjekovne utvrde počeli su tek 1979. Tako je iz ruševina iznikla osmerokutna kapela sv. Filipa i Jakova, južna obrambena kula, palas – palača za stanovanje i još neki dijelovi drevne utvrde.
Godine 1994. pod južnom je kulom podignut „Oltar domovine“, djelo kipara Kuzme Kovačića, u kojem gori vječni plamen u čast svim hrvatskim junacima.
