Uskrs je pred vratima. Polako se približavamo tjednu ususret najvećem kršćanskom blagdanu, a Grad Zagreb nastavlja tradiciju darivanja potrebitih. Poklone i darove na Ksaveru i Lašćini uručio je gradonačelnik Tomislav Tomašević. Ovo inače nije prvi put da gradonačelnik obilazi 11 gradskih domova za starije i nemoćne u kojima je oko četiri tisuće umirovljenika.
“Uz te poklone, ono što mislim da je najvažnije je kako Grad Zagreb jedini u Hrvatskoj u protekle četiri godine nije povisio cijene domova za starije i nemoćne niti za jedan euro i to je naš doprinos starijim sugrađanima nose s inflacijom i povećanjem cijena, rekao je gradonačelnik.
Spomenimo i da je uz subvencioniranje smještaja u gradskim domovima za starije i nemoćne, Grad Zagreb i ove godine isplaćuje uskrsnice u iznosu od 100 eura. No, to je i dalje mnogima preskupo. Cijene se kreću ovisno o stupnju usluge i lokaciji doma, a izbose između 300 i 600 eura. Za mnoge umirovljenike je to previše, barem onima koji nemaju obitelj koja će im pomoći u amortizaciji troškova.
Baki bez kose naplatili šišanje
Drugi, također veliki problem je ograničeni kapacitet gradskih domova koji imaju duge liste čekanja, pa su mnogi koji ne mogu više brinuti o sebi osuđeni na privatne domove čije cijene se formiraju slobodno, ovisno o lokaciji, uslugama i ostalim parametrima koji određuju visinu cijene određenog doma.
Nedavno se na portalu Moje Vrijeme pojavila priča iz jedne takve privatne ustanove koja naplaćuje sve dodatne usluge, pa čak i one koje je nemoguće izvršiti. Tvrdi, privatna ustanova naplaćuje šišanje korisnici koja kose uopće nema.
“Bio je to privatni dom u kojem nam je vlasnica za baku, koja nije imala ni vlas kose na glavi, naplaćivala šišanje. Još tragičnije zvuči činjenica da je tražila tadašnjih 250 kuna za bakinu rođendansku tortu, iako je baka bila na samrti. Ni to nije sve. Baka je preminula 2. u mjesecu, ali nam vlasnica nije htjela vratiti novac za ostatak mjeseca”, svjedoči čitateljica.
Ugovori često sadrže zamke
Nije tu kraj komentarima s redom negativnim iskustvima korisnika ili njihovih obitelji. Jedna čitateljica im je povjerila kako se dio djelatnika ponaša prema štićenicima. “Kad god bih došla, govorila mi je da joj najteže pada što se osoblje dere na nju i što mora jesti ono što ne želi”, ispričala je. Neki imaju problema i sa plaćanjem. U privatnim ustanovama se potpisuju ugovori, a oni su, ako je za vjerovati ovoj čitateljici, prepuni zamki.
Potpisala je ugovor s jednim privatnim domom na sjeveru zemlje kojim se obvezala na plaćanje unaprijed i odricanje od povrata novca u slučaju majčine smrti, bez obzira na datum. “Ono što me najviše razbjesnilo bilo je to što me nitko nije nazvao kad je mami pozlilo, kako bih bila uz nju. Zvali su me tek nakon što je preminula”, kazala je.
Za kraj, Hrvatska ima sveukupno 30 tisuća ležajeva za starije i nemoćne a prosječno vrijeme čekanja je desetak godina.
Stvar koju Hrvati najviše mrze kod banaka odlazi povijest: Ubuduće bi trebalo biti besplatno
