Ususret obilježavanju tjedna borbe protiv rasizma u organizaciji CMS-a (Centar za mirovne studije), donosimo seriju članaka o životu stranaca u Zagrebu.
Rasizam u Hrvatskoj možda nije goruća društvena tema zbog manjeg broja stranih državljana druge boje kože u Hrvatskoj, no svi oni koji su na svojoj koži osjetili diskriminaciju, spremno će reći da ga itekako ima, i da se manifestira suptilno u domaćem društvu.
Porast broja stranih radnika iz Nepala i Filipina nije pomogao suzbijanju rasističkog djelovanja, barem nije ovdje u Zagrebu. Kako tvrde iz Centra za mirovne studije koji ovog tjedna obilježavaju tjedan borbe protiv rasizma, “od prošle godine malo se toga promijenilo u našem društvu – migrantski radnici/e poput dostavljača/ica i dalje su mete fizičkih napada na ulicama.
Žene s hidžabom i dalje se verbalno maltretira po tramvajima i ulicama, diskriminira ih se u traženju posla i stana; osobe druge boje kože i dalje se izdvaja i profilira na našim aerodromima, autobusima i vlakovima”, stoji između ostalog u priopćenju na njihovim službenim web stranicama.
‘Jezik je tu odigrao veliku ulogu’
Mi smo odlučili provjeriti kakvo je stanje u Zagrebu danas, početkom 2025. godine, 12 godina od ulaska u Europsku uniju. Pronašli smo sugovornika koji je htio ostati anoniman. Ovaj 30-godišnjak je rođen na sjeveru Europe, a roditelji mu dolaze iz Južne Amerike. Zbog svoje tamne boje kože je imao problema, pogotovo kada je tek došao u Zagreb prije nešto više od 15 godina.
No, danas su stvari drugačije. “Ne mogu reći da me danas netko drugačije gleda jer sam afroamerikanac. Možda me ponekad netko čudno pogleda u dućanu ili pak kada dođem na red često počnu pričati engleski, misle da ne poznajem jezik”, priča nam sugovornik koji je već godinama zaposlen u Hrvatskoj, ima sve potrebne papire i naziva se Hrvatom.
“Jezik je tu odigrao veliku ulogu. Tečno i točno pričam Hrvatski, to mi je otvorilo mnoga vrata. Čim krenem pričati, promijene priču. Neki neugodni pogledi, strah, sve to nestane sa jednim zagrebačkim “kaj ima?””. No, kako nam priča, dolazak u Hrvatsku sredinom prvog desetljeća bilo je za njega traumatično.
‘Uhvatio me za vrat’
“Turbulentno razdoblje mog života. Tada je u Zagrebu još bilo skinheadsa, njih sam se bojao. Primjerice, vraćam se doma tramvajem oko ponoći, primijetim nekoga kako me s drugog kraja tramvaja snima. Ubrzo mi prilazi. Udara me rukom po kapi, i govori, ‘gle ovog misli da je 50 cent’. Danas umiren od smijeha, tada mi nije bilo svejedno.
Uhvatio me za vrat, izašli smo van na stanici. Morao sam se snaći, mislim da sam ga laktom gurnuo i pobjegao doma. Ružno iskustvo”, zaključio je. Pitali smo ga i kako to da se situacija u Zagrebu promijenila? Jesu li to stranci koji su se naselili u velikom broju pa su ljudi navikli, ili je zbilja došlo do promjene paradigme kod dijela građana koji su prije bili skloni svjesnom ili nesvjesnom rasističkom ponašanju?
“Teško za odgovoriti. Ja uvijek imam strah. Pogotovo kasno navečer. Ne znam jesu li to traume koje sam ti ispričao ili nešto drugo. Uvijek krajičkom oka razmišljam o frustracijama lokalnog stanovništva. Ali je zato moj prijatelj napadnut fizički nedavno. On je afroamerikanac iz SAD-a. Nisam bez straha, ali tu sam, ne dam na sebe”, zaključio je naš sugovornik.
Majka očajna što rade djetetu u školi: ‘Ja više ne mogu, na rubu sam suza’
