Legenda zagrebačkih ulica: Barski pjevač i stilska ikona prošlog stoljeća

Facebook/Zakaj volim Vrapče

Stariji Zagrepčani ga pamte kao prvog jugoslavenskog transvestita. S natapiranom frizurom i postojanim make upom, Đukica je ujedno šokirao i uveseljavao zagrebačke ulice. Ekstrovertnost mu je bila najmoćnije oružje pa je tako na šale na svoj račun odgovarao prihvaćanjem čime bi oduševljavao sugovornike.

Rođeni Varaždinec, Đukica je u Zagreb došao početkom pedesetih godina, s gitarom u ruci kada je i pobjedio na tadašnjem popularnom festivalu “Prvi pljesak”. Često ga se moglo vidjeti na ondašnjem Trgu Republike, a imao je i svoje lokale po kojima je svirao. Zagreb je znao Đukicu, a Đukica je znao Zagreb.

Ljubav prema Zagrebu i Zagrepčancima Đukica je svakodnevno pokazivao uštimavajući gitaru u ritmu grada pa je tako znao reći: “Zagreb mi je sve kaj imam, moj prelepi grad, i gitaru po njemu štimam, tak imam te rad.” Đukicu najbolje opisuju njegove pjesme koje dijeli sa sugrađanima, baš poput njegove duše koja je uvijek bila otvorena svakom. Iako je živio skromno sve što ima djelio je sa sugrađanima, toplinu, štoseve i osmijehe koje daruje slučajnom prolazniku.

Početkom šezdesetih, Đukica se preselio u Pariz gdje je nastupao po lokalnim cabaretima. No, kako Zagreb nije potpun bez njegove glazbe i osebujne pojave, Đukica se vratio sa svojom gitarom koja je već dio njegove osobnosti. A s njim se vratila i njegova balada, zasjevši na mjesto na kojem je oduvijek trebala biti- na zagrebačku ulicu kojoj je Đukica davno poklonio svoje srce.

”Ovo nije priča o Vrapču, nego o Đuri Pučeku-Đukici- čovjeku legendi.Vraća nas u neka prošla, za mnoge ljepša vremena, kad je Zagreb bio puno europskiji nego danas i kad su se različitosti poštovale bez prevelike drame. Vjerujem da za njega znate svi vi rođeni prije 80ih.

Nisam mogao imati više od jedanaest-dvanaest godina. Sjedio sam s mojim starim u restoranu ‘Drina’ u Preradovićevoj. .. Odjednom, na drugom kraju velike sale restorana počelo je glasno i veselo komešanje. Uz čitavu pompu, operetski i uz smijeh osoblja ušao je tip (?), zagrlio ćelavog šefa sale što mu je nasmiješen izašao u susret da ga pozdravi, i, viši za dve glave od okruglog šefa, rekao naglas:’okej, daj mi pusicu’.
Pravim imenom Đuro Puček, Đukica je bio najpoznatiji zagrebački transvestit, što smo kasnije kad smo počeli visiti u centru i sami shvatili – moglo ga se sresti svakodnevno u potezu Cvjetni-Teslina-Masarykova.

Ništa me nije moglo pripremiti na izgled tipa što je ušao: sa ‘ladnom trajnom á la James Brown, boje ‘plava noć’, sa palačinka-makeupom, kao da se po licu namazao brašnom, crveno našminkanih usnica, plus okrugle velike naušnice, trepavice ‘izvučene’ i liht-plavi kapci – nikad do tada nisam vidio nista slično u mom mladom životu.
Valjda mi se vidjelo na licu da sam se vjerovatno malo i uplašio, nespreman, što je moj stari skuzio, pa se nasmijao i skulirao me objašnjenjem:’to je Đukica.’ I dodao: Tu je još otkad sam ja bio student.’
OK, pomislio sam. ‘Đukica.’

Uz ionako impresivan look, uvijek odjeven u tamne boje, u ‘kompletiće’, uvijek u hlačama ali sa sve štiklama – izgledao je zapravo kao naše učiteljice u osnovnoj školi, i to one starije generacije – Đukica se k tome nije odvajao od gitarskog kofera. Kružila je priča da u koferu nema ničega što naravno nije bila istina – bio je kantautor, pjevač noćnog života Zagreba i redovno je nastupao (u Ritz-kabareu) najviše, ako se ne varam, prateći sam sebe na akustari. (Iako mi je jasno otkud takva racionalizacija – gitara je za komentatore nesvjesno bila još jedan dodatak nekome za koga su mislili da se ionako samo ekscentrično pokazuje, za nekog tko je freak, pa još jedan detalj više na freaku nije čudo).
Za današnje visokocitatne duhove treba napomenuti: nije on bio transvestit warholovskog, metropolitanskog tipa, u njemu nije bilo nikakve ‘avangarde’; Đukica je bio primjer tipične ’srednjeevropske drugačijosti’, identiteta našeg zapravo malog grada, gdje i takvi ljudi imaju svoje mjesto u lokalnoj semiotici.
Metaforički – on nije bio ‘glam’ i ‘Factory’, nego ‘Evropa-30’s-cabaret-Marlene-Dietrich’; ‘Berlin’ ili ako ne, onda barem ‘Prag’, a vjerovatno ni jedno ni drugo…
Đukica je svoju ulogu igrao savršeno: znajući da okolinu može pobijediti samo ako prvi ‘iskorači’ a ne da čeka udarac, njegova ekstrovertnost kao oružje je bila fantastična. Đukica nije hodao uz zidove, naprotiv.
Jednom, u Bogovićevoj čini mi se, bili su neki radovi na cesti ili slično, ulica je bila zagrađena betonskim cijevima. Tu su u pauzi sjedili dečki šljakeri, razbaškareni, otkopčanih kombinezona i pili pivu iz boce kad je pored njih nonšalantno prošao Đukica. Oni su mu nešto dobacili valjda, ali neagresivno, on je stao, prisao im i počeo se zezati. Prolazio sam kraj njih i uhvatio samo trenutak priče – dok su dečki raširenih usta blejali nasmijano u njega, tako da im se vide krnjava zubala á la hillbillies – on je ženski lako stavio ruku na podlakticu jednog od njih i koketno u povjerenju rekao:’je, dečki mene vam te cevi podséčaju na vel’ki kurac.’ Eksplozija smijeha!
Razbio ih je. Savršeno.

Priča mi prijateljica da je bio stručnjak za obleku, jednom ga je vidjela kako u prodavaonici čarapa naglas analizira najlonke – ‘ove da, one tamo ne’, pa je njena reakcija kao i dama uokolo bila:’ok, ja ću iste te koje je on uzeo.’ Pravi prijatelj žena.

Tko zna zapravo kako i gdje je zivio, njegova egzistencija mogla je biti sve osim lake. Biti rođen drugačiji, zaista drugačiji – vjerovatno u nekoj od onih tužnih donjogradskih kuća gdje je živio proletarijat – i u takvom se okruženju pokušati izboriti za sebe nije moglo biti pjesma. On je bio jedna od tajni kakve gradovi imaju često, baš u centrima, tajne što žive u onim velikim zgradama, ali nekako otraga, u pozadini – iza ulaza u misteriozne haustore i dvorišta gdje se suši žalosni, sirotinjski veš i gdje underclass živi pomiješan i van svijeta od kojega se mora čuvati jer će ga inače ovaj surovo napasti. Takva klasa, pauperi gradski, zna da je sam rub, da se mora držati po strani ali i kad bi htio ne može izaći i ipak unatoč vlastitoj surovosti štiti svoje, štiti tajne…
Da se ne bi pomiješalo: za razliku od mnogih karakterističnih likova ‘podzemnog’ Zagreba, Đuka je ipak bio l’artiste – imao je što ponuditi i znala ga je snimiti televizija, vrlo rijetko doduše, a kako Zagreb nikad nije znao raspolagati sa najboljim što ima (da jest već bi priznao svoju Divine ili Wayne County, a po prodavaonicama bi se prodavali njegovi albumi), trebao je doći jedan Lordan Zafranović, pa da se Đukica nakratko ipak pojavi na platnu, snimljen baš u Ritzu čini mi se, u filmu ‘Večernja zvona.’ (1986.)
Što je s njim poslije bilo i gdje je uopće danas – ne znam, ali ako i je okolo, sigurno se ne osjeća dobro, a imam i neke ideje zašto…
Imao sam ’sreću’ da jedno vrijeme u srednju školu idem s grupom dečki što su gotovo svi od reda dolazili s periferije. To u principu ne mora značiti ništa, ali oni su bili baš markirani osobinama takve pripadnosti. Kad se njihovom backgroundu onda pribrojila pubertetska i seksualna konfuzija kakvu imaju petnaestogodišnjaci, nije čudo da je donjoilički trans-trubadur bio česta tema i referenca.Sirovi, prigradski dečki, neki od njih budući bad blue boysi, zezali su jedan drugoga tako što su testirali međusobno ovu konfuziju:

– ka’e? Kaj me gle’aš tak? Kaj, daj odi…kod ĐOkice!’, uvijek su ga tako pogrešno krstili.

Na to ime bi usljedila lavina smijeha.
‘Valda – Đukice?’, rekao sam.
‘Hahahha, gle njega, jeboti – kak znaš kak se zove?’

I tako sve u krug, do beskraja. To da su krivo pokupili ime simbolična je greška: ionako neosjetljivi na detalj, kad se na jednom mjestu već skupilo sve za njih problematično – seksualne fantazije, drugačijost, (ekstremni) individualizam – nek se onda i samoj metafori promjeni i ime.
Iza smijeha stajala je, mračna, istina: ‘dečki’ – budući mainstream-muškarci, navijači, muževi, vojnici – sa svim što su predstavljali bili su zapravo crna naznaka budućih vremena.
Vremena u kojem će takvi kao oni moći realizirati svoje pak fantazije: umjesto različitih, šarenih realnosti, nitko nije znao kako uskoro ni za one drugačijih – ili čak istih – IMENA, neće biti mjesta u našem gradu, niti se tko, u konzekvenci, želi sjetiti da se radi o mjestu koje je, desetak godina ranije, znalo ne samo tolerirati, nego se čak i ponositi i takvim svojim građanima kao što je, not the least, bio i Đukica.
Sjecam ga se, kad sam isao u srednju, pocetkom 90tih, jos ga se cesto znalo vidjati po gradu. Vidjao sam ga u Bogovicevoj, di su se prodavale kazete i ploce, i prvi CD-i, uvijek je kopao po plocama, trazio staru mjuzu. Jednom je prodavaca ispitivao za plocu Plattersa, bio ju je kao bezecirao a sad je vise nema, malo je udavio prodavaca pa mu je ovaj rekao ‘A gle, stvarno ne znam, daj me nemoj zezat sad, Djokice, imam posla’, a ovaj mu mrtav hladan odvrati ‘Nisam ja Djokica, ja sam Đukica, a djokica ti je u gačicama”.

Trgao sam se od smijeha. Strasan lik.

Ovo mi je lijepa vijest, vi svi kaj ste purgeri, kaj ste u Zagrebu barem 30 godina, onda vam je poznata ova osoba…..dobri naš pederko, gitarist……navek natapirana osoba…..ma nema boljega od njega. Čak mu je i grad dal stan, ali sad ima i prijevozno sredstvo.

ĐUKICA, LEGENDA!

Legendarni svirač Đukica dobio bicikl od Bandića

Legendarni svirač Đukica Puček danas je od gradonačelnika Milana Bandića na dar dobio novi bicikl Poni.
– Gospodin gradonačelnik mi je obećao bicikl koji volim voziti radi stila i da se ne zdebljam – izjavio je Puček. Bandića je, govori, upoznao kada je današnji gradonačelnik došao studirati u Zagreb.
– Gospodin gradonačelnik mi je obećao bicikl koji volim voziti radi stila i da se ne zdebljam – izjavio je Puček. Bandića je, govori, upoznao kada je današnji gradonačelnik došao studirati u Zagreb.
– Ja sam tada sviral u Zlatnom kokotu, a gradonačelnik je tamo jeo i onda me je slušal s dečkima kak sviram gitaru – prisjetio se Puček. Na pitanje kako bi se predstavio mlađim generacijama koje ga ne znaju, Puček je odgovorio da je on isto što i Mišo Kovač, Gabi Novak i Krunoslav Kićo Slabinac.
– U njihovu sam rangu, a album nisam nikad snimio jer nisam imao para. No, nikad nisam bio ulični svirač nego barski. Smatrao sam da sa svojim profinjenim glasom ne mogu pjevati tamo di tramvaji voze, di ljudi pljuckaju i di se deru. Tamo muzika ne dolazi do izražaja – rekao je Đuka Pučak i pojasnio da više nije Đukica nego Đuka jer je ostario.
– Tako su me zvali dok sam bio mlad. Ne buju me sada zvali Đukica kad imam 60-70 godina, a inače sam Đuro – otkrio je Puček i prisjetio se kako je lani s gradonačelnikom pustio u promet produžetak Branimirove i Gundulićeve ulice.

Serbus i najte kaj zameriti!”, glasi tekst Zlatka Kahline kojeg smo pronašli u Facebook grupi ‘ZAKAJ VOLIM VRAPČE’.

Zagrebačkim kuloarima priča se kako se Đuku može pronaći u prolazu Harmica kako svojom pjesmom uveseljava prolaznike.

Komentari