Rasprava o prodaji naslijeđene imovine ponovno se rasplamsala na društvenim mrežama nakon što se u Facebook grupi Kuće, vikendice, seoska imanja pojavio oglas za prodaju starijeg seoskog imanja u mjestu Antunovac, udaljenom oko 17 minuta vožnje od Lipika. Imanje s kućom i približno jednim jutrom oranice ponuđeno je po cijeni od 25.000 eura, a objava je u kratkom roku prikupila više od 200 komentara.
U raspravi koja je uslijedila vlasnik je pojasnio da kuća ima priključke za vodu, struju i kanalizaciju, ali i da zahtijeva dodatna ulaganja. Naveo je i kako se radi o selu koje je bez osobnog automobila slabije prometno povezano, iako postoji autobusna linija, čiji točan raspored nije naveo. Na fotografijama objavljenima uz oglas vidi se kuća s velikom i uredno održavanom okućnicom, no vidljivo je da je objektu potrebna adaptacija. Fotografije unutrašnjosti nisu objavljene, a vlasnik se nije očitovao na upite o stanju interijera.
Dio korisnika istaknuo je kako je cijena iznimno niska te izrazio žaljenje zbog prodaje naslijeđene imovine. “Sretno u prodaji, ovo je bagatela. Ja sam iz Dalmacije, ovdje toliko dođe garaža, sama zemlja vrijedi duplo”, “Žalosno. Ja ću reći, ali tako rade oni koji ne zarađuju… već naslijede i džabe daju”, “Ovo je skoro pa džabe. Tko god kupi i odgovara mu mjesto, bit će mu dobro. Meni osobno lijepo, sama zemlja vrijedi duplo”, “Djedovina se ne prodaje”, “Lijepa kućica. Vidi se da je netko tamo svoje srce ostavio”, “Zašto prodajete tako lijepo imanje i tako jeftino, ako ste to naslijedili od oca ili djeda, to trebate čuvati kao oči”, “Čuvaj korijene. Odakle si pročeđija, to se ne prodaje. Bolje da se ruši samo nego da se proda, grehota i sramota prodavati djedovinu”, neki su od komentara.
‘Vjerujte da je vrlo teško’
Drugi su pak upozoravali kako danas malo tko ostaje živjeti na selu, osobito ondje gdje nema posla ni dodatnih sadržaja, te da je u takvim okolnostima prodaja često realnija opcija nego propadanje imanja. “Joj naroda i razglabanja. Pustite čovjeka na miru, vas će pitati što će raditi od svog imanja. ‘Ne prodaji.’ Pa dajte mu vi novac onako iz milosti. Je li se netko zapitao zašto čovjek prodaje? ‘Djedovina se ne prodaje.’ Jok! Nosi se sa sobom po bijelom svijetu. Koliko vas je ostalo živjeti na djedovini? Koliko vas je uložilo pola svog života da očuva i održi tu djedovinu? Lako je palamutiti bezveze.”
Jedna korisnica podijelila je i vlastito iskustvo prodaje obiteljske imovine, opisujući emotivnu težinu takve odluke. “Čitam komentare i pomiješane emocije. Točno tako, a bilo kad bit će teško i tužno kad prodaš. Ali s druge strane – plaćaš, tko će kositi, nitko se neće uraditi. I kako? Mi smo prodali očevinu prije deset godina. Kupili su rođaci. Ali pored svih priča – možete ovako, možete onako – sve se promijeni. Živimo svi u Istri i u pet država. Vodili smo djecu svaki praznik, obilazili roditelje. Ali kad umru roditelji, što onda? Kuda da ideš, kome? Postaješ polako stranac. Kuća se zatvori mrtvim katancom.
Možda da sam sama bilo bi drugačije, ali nas je pet. Najstariji brat – samo prodati. Isplatili bi nas dvoje njih, ali kako? Reći će: mogli smo dobiti više. Vjerujte da mi je vrlo teško. Nikad više nisam otišla. A s tim prestaje sve, samo uspomene. I grobovi se ne obilaze. Druga generacija – odrasli ljudi, krenuli za životom. Jedan nećak je rekao da žali, a arhitekt je. Da sam to znala, sigurno bismo prodali drugom. Vlastite djece nemam. Sin poginuo 1996., jedini. Usvojena kći živi u Namibiji, nikad tamo nije niti bila. Teško je biti pametan. Obaveza s jedne strane, a s druge strane draga svaka stopa. Sad ove pameti, nikad ne bih to učinila.”
