U užurbanoj svakodnevici jedni druge prerijetko pitamo veoma jednostavno pitanje – “A kako si ti”. Način života, svakodnevne brige, stres na poslu i mnogi drugi čimbenici utječu na naše mentalno zdravlje.
U Zagrebu se danas, u organizaciji Motus Medie i pod pokroviteljstvom portala Zagreb.info odvija konferencija usmjerena baš prema očuvanju mentalnog zdravlja, pod nazivom “A kako si ti”.
Ova zanimljiva jednodnevna konferencija u svom drugom izdanju okuplja ljude svih životnih uloga s jednom zajedničkom misijom: da mentalno zdravlje prestane biti tabu i postane tema o kojoj otvoreno i hrabro razgovaramo. Kako je bilo lani pogledajte u našem videu.
Kroz panele, predavanja i inspirativna svjedočanstva dotaknut ćemo i ove godine teme koje oblikuju našu svakodnevicu: stigmu i tišinu oko mentalnih poteškoća, epidemiju izgaranja, utjecaj umjetne inteligencije i digitalnih navika na naš um, ali i toksične odnose koji nas iscrpljuju.
A kako si ti? je poziv na promjenu i stvaranje kulture u kojoj je briga za mentalno zdravlje znak snage, a ne slabosti, ali i prilika da naučimo graditi otpornost, otvorenost i povezanost kako bismo mogli biti dobro za sebe i za one s kojima dolazimo u kontakt. O mentalnom zdravlju često govorimo tiho ili ga uopće ne spominjemo.
Stigma, nerazumijevanje i strah od osude najčešći su razlozi zbog kojih mnogi ostaju sami sa svojim teškoćama. Kroz panel rasprave pokušat ćemo odgovoriti na pitanja poput zašto šutimo, kako primijetiti digitalne poroke, patimo li od pretjeranog stresa, jesmo li na rubu izgaranja te – plaču li muškarci. Sve to približit će nam vodeći stručnjaci, ali i obični, hrabri ljudi koji progovaraju o svojim problemima.
Tijek konferencije pratite uživo na Zagreb.info
NOVO 14:36 NLP je poput struje koju svi koristimo
Gdje se NLP najčešće primjenjuje? “Baš kao mindfullness, iako vrijedi za sve tri metode, radi se o obrascima koji se ispoljavaju u svim pojavama našeg života. Pitanje je sadržaja kojeg unesemo i kada me ljudi pitaju zašto se NLP svuda miješa, draga mi je usporedba s električnom strujom. Većina nas njome se koristi na razne svrhe, od toga da feniramo kosu, do toga da nas osvjetljavaju reflektori, ali većina ne bi znala definiciju iz osnovne škole što je to struja. No, to nas ne sprječava da ju koristimo. NLP je slična stvar, radi se o obrascima koji su nesvjesni i od kojih možemo imati koristi kada ih osvijestimo”, kaže Kastrapelli ističući da je i njoj NLP pomogao u brojnim životnim situacijama. Danas se, rekla je, koristi čak i u pripremama sportaša, u coachingu i niz drugih disciplina.
Svatko ima svoje mjesto u obitelji koje mu nitko ne može oduzeti, dok u poslovnom okruženju postoje različiti ljudi i uloge. Pripadnost je tu stvar dogovora te se stvari mogu promijeniti i pravila su drugačija. To je klasičan primjer sistemske konstelacije, kao i razlog zašto se ne treba ozbiljno shvatiti korporacije koje kazuju da su svi zaposlenici “obitelj”. No, postoje obiteljske tvrtke, kod kojih su te konstelacije, opet, drugačije. Obitelj i poslovna organizacija imaju sasvim drugačije ciljeve, a obiteljski način funkcioniranja u organizacijama može samo štetiti.
14:00 Panel: Tri ključa promjene
Počinje zaključni panel ovogodišnje konferencije “A kako si ti?” pod naslovom “Tri ključa promjene”, u kojem će sudjelovati Amika Tomčić, predsjednica Akademije sistemskih konstelacija, edukatorica, Gordana Kastrapelli, NLP master trenerica te Iva Mia Krušlin, predsjednica Udruge Mindfulness Inicijativa Hrvatska, a moderatorica je Renata Potočnik, direktorica EduComm PR.
“Svaka misao utječe na emocije, na senzacije. Čim se ustanete ujutro, kreće obiteljski život koji zna biti opterećujući, to nosimo na posao koji zna biti težak, pa to vraćamo u privatni i tako… Nekada bi mi bilo teško uopće ustati iz kreveta, ali sada se budim sa zahvalnošću, sjednem, napravim kratku vježbu, popijem čaj ili kavu, sve to doprinosi da kvalitetnije počnem dan i nisam namrgođena ujutro pred svojom djecom”, objasnila je Iva Mia Krušlin.
Što su sistemske konstelacije, pitanje je za Amiku Tomičić.
“One promatraju čovjeka i sve teme u kontekstu, svi konteksti su sistemi. Čovjek nije izoliran iako suvremeno doba teži individualnosti, to nije u ljudskoj prirodi. Živimo u sistemima, prvi je obitelj, zatim društveni sistemi, posao, ideologija, timovi, klubovi i stranke, a postoje i unutarnji sistem te tjelesni. Sistemske konstelacije čovjeku pristupaju kroz taj sustav, prikazujemo sistem u prostor. Kroz to postavljanje otkrivaju se dinamike kojih nismo svjesni dok ne progovorimo o njima. Osvještavamo kako neke probleme možemo riješiti. To je veoma doživljajna tehnika na temelju koje se mijenja naša fiziologija, a teme možemo otpustiti gledajući ih iz druge perspektive. Radi se o tome da kroz novi pogled nalazimo rješenje”, pojasnila je ona. Dodala je da sistemske konstelacije mogu biti i grupne ili kroz markaciju figura. “U svim tim slučajevima doživljavamo na drugi način, teško je objasniti, ali to više nije teorija nego doživljaj. zato je efekt konstelacija uvijek iznenađenje, čak i za mene, jer mom svjesnom umu nije dostupno ono što ću vidjeti kada zavirim u sistem.
Gordana Kastrapelli ističe kako je NLP (neurolingvističko programiranje) vrlo važna metoda. “Njeni osnivači promatrali su što rade ljudi koji uspijevaju riješiti stvari. NLP kreće iz prakse, ne teorije, tu je poveznica s mindfullnessom. neki obrasci ponašanja i jezični obrasci se promatraju. Jezik nastaje kao posljedica iskustva, njime opisujemo što nam se događa, što želimo ili ne želimo. Ali ima i povratno iskustvo, priče koje sebi svjesno i nesvjesno pričamo imaju utjecaj na nas. Često ni ne primijetimo da naše misli nemaju dodir sa stvarnosti. Jezik kojim sebi i drugima objašnjavamo stvari, ponajviše sebi, jako je bitan, a NLP nam nudi mnoštvo alata koji se vrlo lako uče. NLP ima taj aspekt doživljaja koji su vrlo smisleni i logični, ali mogu izgledati čudno ako o njima samo čitate ili slušate”, kazala je.
Dodaje da NLP nije utemeljen na znanstvenom otkriću i nije tako postavljen. “To ne znači da metodologija NLP-a ne nalaze uporište u znanosti. Bitno je što je iz znanosti, a što kontra znanosti, a NLP to svakako nije. Kada vidimo da nešto ne funkcionira, tu praksu nećemo koristiti. Većinu stvari koju u NLP radimo pokazuje nam da je suprotno od onoga što nam kaže znanost. Danas je to mnogo lakše raditi nego prije dvadesetak godina. Neuroznanost je prije bila manja, tehnologija nije mogla pokazati mnoge stvari koje danas možemo vidjeti i razumjeti zašto neke stvari funkcioniraju”.
Tomičić kaže kako konstelacije ne počivaju na znanosti, već su fenomenološka metoda. “Ne moramo nužno znat uzroke, ali možemo promatrati fenomen djelovanja. Epigenetika, transgeneracijski prijenos traume…to više nije alternativa. Mnogo istraživanja napravljeno je na utjecaju sistemskih konstelacija u organizacijskom settingu, tu ima mnogo istraživanja na razini marketinga, HR-a, koja dokazuju da konstelacije imaju svoje uporište”.
Iva Mia Krušlin kaže da je osnivač sekundarnog mindfullnfessa liječnik koji je u SAD-u osnovao institut za stres i depresiju. Zato je ta metoda danas prepoznata i kod liječenja depresije, ali i drugih zdravstvenih stanja. “Svoje klijente učimo bazične vježbe, ako vidimo da imaju dublje dijelove života na kojima bi trebalo raditi, predlažemo im konstelaciju jer sistemski rad daje transformaciju na vidljivoj razini. Zato je dobra komplementarna praksa”, istaknula je ona.
13:30 Panel: Plaču li muškarci?
U panelu zanimljivog naslova sudjelovat će dr. med. Hrvoje Handl, psihijatar, psihoanalitičar, Klinika za psihijatriju Sv. Ivan Zagreb te Domagoj Jakopović Ribafish, voditelj, novinar, i gastro bloger, a moderatorica je Ivana Radaljac Krušlin, urednica i voditeljica emisije “Etera”, Hrvatski radio. Ona je uvodno rekla kako su nas uvijek učili da “suze nisu za muškarce”, dodajući da postoje jasne statistike koliko i kako muškarci trpe. Prvo je pitanje bilo – kada su posljednji puta plakali.
“Često, navijam za Hajduk”, rekao je Ribafish i nasmijao okupljene. “No, to nije tema našeg današnjeg skupa, ali da znate da nama izlete i suze kada se ne biste nadali”, dodao je.
Dr. Handl odgovorio je o razlikama između tradicionalnog i današnjeg odgoja. “Na Facebooku je bio lijep pokret gdje je puno muškaraca plakalo, to je bilo izvrsno. Pristalica sam da muškarci smiju plakati ako imaju razloga. Može se plakati i od sreće, radi uspjeha reprezentacije, ali važno je stvoriti mjesto za izražavanje emocija. To ovisi o strukturi ličnosti. “Primjer su djeca, ako su dovoljno zrela može se i pred njima plakati, pred nekom djecom ipak ne bi trbealo. Sigurno je mjesto za plakanje, recimo, u grupi, kao što mi imamo u bolnici u grupi, dnevna bolnica za poremećaje hranjenja. Potrebna su dva mozga da podnesu jednu važnu misao. Svoje pacijentice na raznim terapijama učimo, ako želite pomoći nekome tko ne prepoznaje emociju, da ga pitate gdje u tijelu nešto osjeća. Nađite mjesto energije u kojem osjećate nemir i počnite ga opisivati na način na koji možete i želite. To mjesto u tijelu bitno je definirati, a osjećaj nije važno ni imenovati.
Ljudi su odrasli na Instagramu, koji je stvoren 2010. Internet je puno odmogao u formulaciji osjećaja, ljudi više nisu sa sobom, nego sa ekranima. Susrećem pacijente koji s ekranom komuniciraju emotivno, a bez ekrana ne. Da bi mogao reagirati, moraš prepoznati, a onda si moraš prvo dozvoliti da ne znaš. Da možeš plakati, a odgojen si da ne plačeš, moraš dovoljno dugo biti u mudrom i razumnom odnosu. Jedan moj pacijent bio je stalno ljut. To je često. Muškarci negiraju osjećaju, ne žele priznati. Zašto dio muškaraca plače kad izgubi Dinamo ili Hajduk? Jer je to legitimno i dozvoljeno u njihovom društvu”, objašnjava dr. Handl.
Postavilo se i pitanje odgoja. “Ja sam imao sreću što su mi roditelji intelektualci i mogli smo pričati, a bio sam i pekmez pa sam stalno plakao. Kod nekih se situacija isplačeš, odeš na groblje, ali teško je kontrolirati emocije, reći im, kad te stisnu, čekajte da ja dođem na sigurno mjesto. I dalje smo na Balkanu gdje se to teško prihvaća, gdje ti s emocijama pokazuješ da si slab i nedostojan član društva. Na tome se mora raditi. Moji se prijatelji rijetko usude plakati”, kaže Ribafish.
Ističe da muškarci imaju periode kada se ponašaju drugačije, do osme godine su pod utjecajem roditelja, zatim u adolescenciji, a kasnije dolazi razdoblje kada u nečemu žele biti najbolji. “Prošao sam štošta, od sporta, glazbe… S 55 godina mogu reći da imam malo kvalitetnih ljudi koji me okružuju, ali to je dovoljno da se u tišini zagrlimo, potpora smo si. Moraš imati ljude oko sebe u koje imaš povjerenja. Kad se dogode slomovi na poslu, vidi se drugačiji pristup”, dodao je.
Dr. Handl ističe da netko ima više, a netko manje neurona, te su nečiji neuroni slabiji zbog određenih trauma koje su temelj za nepovjerenje prema okolini. “Ne trebamo znati zašto netko plače, dovoljno je sjesti pored njega, osobito kad je u pitanju muškarac. Nama je neugodno. Sramimo se plakati pred ženama, zato muškarac može biti bolja utjeha muškarcu. Svjedočio sam “divu” od 130 kilograma mišića koji se preda mnom slomio, plakao, naslonio glavu na mene i dvadeset minuta ridao. Moji tehničari došli su u prostoriju i pitali – hoćemo mu dati normabel? U mojoj bolnici se za ekstremna stanja ne daje lijek nego se uz tu osobu bude, bez obzira gdje. Na kraju je i pacijent bio začuđen, kad se isplakao, pita zašto mi niste dali Normabel, a ja sam ga pomazio po glavi i rekao – miško, sve je u redu”, ispričao je Handl anegdotu iz tvog posla. Dodao je da je u stresnim situacijama sedam sekundi dovoljno da se stvori “roditeljski odnos” s nepoznatom osobom, u kojem je netko otac, a netko dijete.
Panelisti zaključuju da svatko ima pravo na svoju tugu i da ničiju tugu ne treba osuđivati. “Ako vidite da netko plače, priđite, sjednite, nemojte ga slikati i poslati u medije”, kaže Domagoj Jakopović Ribafish, dok dr. Handl zaključuje kako preplavljujuće emocije izazivaju suze, a plakanje je dio terapeutskog procesa koji može biti veoma koristan. Poticanje plakanja je zahtjevno jer se emocije ne mogu “raditi po naredbi”, ali je, ističe dr. Handl, bitno razumijevanje strukture ličnosti. “Mi možemo, kao bića, regulirati ekspresiju, ali pitanje je kako ćemo regulirati emociju. Iskusni diplomat nema izraz lica, to je regulacija ekspresije, ali ako netko ima kameno lice to ne znači da se u njemu ne događa bura. Takve osobe, u kojima je bura osjećaja, a ne izražavaju ih, za pet do deset godina završit će s nekim psihosomatskim tegobama.
13:15 Panel ‘Na rubu izgaranja’
Mnogo stvari radimo naopačke, ističe Pureta. “Naš mozak napravljen je kao da imamo antenu na čelu koja gleda što ne valja. Kad smo bili u pećini ta nas je antenica spašavala jer smo morali prepoznati opasnost. Isti taj mozak je ostao i danas te smo usmjereni na ono što ne valja i sve doživljavamo kao opasnost. Imamo silnu potrebu reagirati i gasiti požare, vidimo tisuće problema drugih ljudi, želimo im pomoći, a najmanje vidimo vlastiti burnout. Kad gledamo što ne valja, ne uspoređujemo statistiku, a to je da 20 posto stvari nisu idealne, a 60 posto je možda sasvim normalno.
Uvijek gledamo samo greške, a ne svijet kao normalno mjesto gdje ima i neugodnih iskustava. Sve što se događa, a da odstupa od idealnog, doživljavamo kao opasno. Idealno je osvijestiti da se svakodnevica sastoji od divnih, teških i prosječnih stvari. Energiju moramo crpiti iz divnih, pa i prosječnih, a ne dozvoliti da nam teške oduzimaju energiju. Velika studija pokazala je da ljudi koji su to naučili stres uopće ne doživljavaju toliko teško”, kazala je.
Istaknula je da su živci kao i mišići, koji postaju sve snažniji svakim novim rješenjem problema. Stručnjaci kažu da naše tijelo jest spremno za akutni stres, ali ne za maratone, kronični, prolongirani stres, koji izaziva daljnje probleme. Redoviti odmor je važna preventiva.
“Moj oporavak trajao je dugo, iako sam mislila da sam bolje. To je rad na sebi, uz pomoć psihoterapije, različitih metoda, bila sam jako otvorena prema svemu. zanimalo me kako je moguće da sam se dovela u ovakvu situaciju. Oporavak je trajao sigurno jedno pet godina, da dođem u balans kojeg sam si zacrtala, da sam zdrava od glave do pete, od pretraga krvi nadalje. To je pet godina aktivnog rada. Mene to interesira i iz profesionalne strane, zato pišem o tome, ali neki nisu previše zainteresirani za taj problem. Moderni svijet, pritisci, društvene mreže… Modernom čovjeku u burnoutu sigurno je potrebno i više od pet godina za oporavak”, kazala je Terlević.
Istaknuto je da je meditacija način umirivanja vlastitog uma koji može biti izuzetno koristan. Sudionike je nasmijala konstatacija da je i orgazam sjajna tehnika opuštanja.
“Ne vodim najzdraviji život, dozvolim si neka zadovoljstva, ali neke stvari radim drugačije. Pazim što ulazi u moj um. Znam što neki sadržaj radi mom mozgu, maknem mobitel, pazim na komunikaciju, spavanje i sve te elemente na koje mogu utjecati jer je previše faktora na koje ne mogu utjecati”, kaže Terlević.
Što možemo svakog dana učiniti? Barem to da svakog dana zapišemo sve na čemu smo zahvalni, doslovce, barem tri stvari svake večeri. “Provjerite krvnu sliku nakon toga, vidjet ćete razliku”.
12:53 Panel: Na rubu izgaranja
Nakon kraće pauze, sudionici konferencije imaju priliku čuti panel raspravu ‘Na rubu izgaranja’ u kojoj sudjeluju Tanja Pureta, mag.psih. i autorica knjige Zaštitni faktor 50 za sprečavanje sagorijevanja, Selma Terlević, urednica i autorica projekta Gosimple i Ivana Mrgan, klinički psiholog, psihoterapeut. Moderatorica je Ana Cvetković, izvršna direktorica, Logobox.
“Zna se što je burnout, uzima se tijelo, emocije i kognitivne funkcije. To je osjećaj velike iscrpljenosti, ne možemo se odmoriti tijekom više noći, čak ni tijekom godišnjeg odmora, to je jedan veliki umor. Normalno je imati umor, ali ovo je pravi burnout. Emocije su također bitne., Ako više ne možemo podnijeti ni najmanje opterećenje, vrištimo na svaku stvar, imamo tanak fitilj, to je simptom. Treći se tiče našeg kognitivnog funkcioniranja, a to su teškoće u pamćenju, koncentraciji, greške… Imamo osjećaj da više ne funkcioniramo kao prije, zadaci koji su nam se činili normalni postanu problemi. Četvrta stvar je osjećaj distanciranosti, imamo osjećaj na poslu kao da nismo tu, da je tu neka ljuštura, a emocije su ostale ispred vrata jer se s time više ne možemo suočiti. To je normalno, jer psiha više ne podnosi da bude tamo, ne ulazi u interakciju,. Osjećaj tuge, straha, anksioznost i depresivnost nisu nužno simptomi burnuota, jednako su važni, ali nisu burnuot”, objasnila je Pureta. Ako imate neki ili sva četiri simptoma, vrijeme je otići liječniku. “Svaki simptom treba ozbiljno razmotriti da se ne bi svi pojavili odjednom”, dodala je stručnjakinja.
Ističe kako ljudi u burnoutu često ne mogu stati, imaju osjećaj da će “svijet stati i propasti” ako oni ne nastave. Simptome često prepoznaju kolege, kao i liječnici, dok oni koji obole od burnouta to najčešće najteže primjećuju.
Mrgan kaže kako su profesije koje su u uskom kontaktu s ljudima, poput zdravstvene, hitnih službi, ratni reporteri, ljudi u obrazovanju, podložnije burnoutu. “Organizacijski i sistemski faktori su važni. Noćni sati, nejasnost uloge u organizaciji, prekomjerni sati, sve to povećava rizik da vas samelje. I u nas je prisutna slabija socioekonomska situacija, nepovjerneje u institucije te stima da moraš funkcionirati bez obzira kako se osjećaš. Visoki su troškovi života, plaće su male, ljudi se ne usude ni osvrnuti i tražiti pomoć za sebe. Neke profesije jesu visoko rizične, ali uzrok nije u pojedincu i treba gledati sistemska rješenja”, kaže Mrgan.
Terlević je poznata po svom govorenju o vlastitom iskustvu burnuota.
“Ja nisam imala pojma da sam u burnoutu, kao glavni urednik dobivala bih tekstove o burnoutu od svojih novinara, čitala sam ih i uređivala ne imajući pojma da sam ja u tome. Meni kod interpretacije burnouta, kod znanosti, nešto nedostaje, a to je peti simptom, peti korak, energetski. Znanost pokriva um i tijelo, a duh u kojem je energija ne. Najbolji je primjer te energije kada nam je netko odmah privkačan ili odbojan, to je energija o kojoj ne znamo dovoljno. No, kada sam se ja odlučila na bolovanje, to je bilo horor. Tjednima sam plakala doma, kako ću ja to postići, kako će se stvari odviti bez mene. Bilo je to privatno i profesionalno opterećenje. Nije to da sam ja radila dvadeset sati dnevno, ali postojao je niz faktora. Nisam otišla liječniku s idejom, ja sam pregorjela. Rekla sam da ne spavam godinu i pol. Odgajala sam malo dijete, radila… Otac me vozio na aerodrom, rekao mi je, daj razmisli, imaš dobar posao. Rekla sam da ću makar ‘krepati’ od gladi, ali ja moram naprosto ponovno naučiti naspavati, moram se naspavati. To je ključno, kad osjetimo pad energije, nemamo kapacitete za jednu odluku, a fizički simptomi su tu, treba povući ručnu i poduzeti korake”, kazala je.
12:15 ‘Djecu vodimo u područje bez signala, uživaju’
Davor Relatić, upravitelj Zaklade Novo Sutra, predstavit će rad ova hvalevrijedne inicijative. “Nastali smo uz potporu g. Pavla Vujnovca i PPD-a. Proveli smo 60-ak projekata vrijednih više od 2 milijuna eura i stipendirali 160 studenata, okrenuti smo djeci i ugroženim skupinama. Prošle godine htjeli smo se posvetiti mentalnom zdravlju te djeci u dječjim domovima. No, već nakon potresa na Banovini pokrenuli smo važan projekt. Nismo gradili građevine, to smo očekivali od države, mi smo ulagali u ljude i to nezbrinutu djecu. Njih 53 s područja Siska, Gline i Petrinje uzeli smo u skrb do kraja školovanja. Oformili smo sustav pomoći, dajemo mjesečne stipendije srednjoškolcima, polaganje vozačkog ispita, adrenalinsko ljetovanje za osnovnoškolce, informatičku opremu i slično. Tada su tu bila i djeca iz Doma Vrbina iz Siska s kojima smo se počeli družiti.
Shvatili smo da je tema mentalnog zdravlja naša i od prošle godine smo to intenzivirali. Mislili smo da će ta tema biti teška, a ispala je jednostavna. Nismo htjeli biti uz njih samo za Božić, kada svi donesu poklone, nego kroz cijelu godinu. Kroz projekt Šumski dvor vraćamo ih u prirodu, vodimo na izlete… Svjesni smo loših učinaka mobitela i društvenih mreža, te dobrog učinka boravka u prirodi i sa životinjama. Projekt Šumski dvor odlična je priča.Nadomak Rijeke izgradili smo montažno-demontažne objekte, uz udrugu koja se brine o konjima. Imamo multifunkcionalno igralište, štalu, svu infrastrukturu za izlet.
Djecu smo počeli voditi u šumu. Isključili smo im notifikacije tako da smo ih odveli u područje bez signala. Prvih petnaest minuta gunđaju, a kad potrči konj postaju zainteresirani, da bi do popodneva bili žalosniji što moraju kući nego što nema signala. Ideja nam je imati više centara. Znamo da ima 15 državnih domova za više od 1000 djece. želimo financirati više takvih centara unutar Hrvatske, da ih možemo u svako doba godine voditi negdje”, objasnio je upravitelj Zaklade dodavši da se sve financira privatnim sredstvima g. Vujnovca i Prvog plinarskog društva.
Naveo je i da je želja Zaklade oformiti psihosocijalni tim koji bi bio na raspolaganju za kontinuiranu pomoć deci u svim njihovim teškim i važnim trenucima, a dodao je da je u Zakladi moguće i volontirati.
11:25 Panel rasprava: Naši digitalni poroci
Počinje novi panel u kojem sudjeluju dr. med. Zrinka Ćavar, spec. psihijatar, voditeljica Centra za mentalno zdravlje djece i mladih NZJZ „Dr. A. Štampar”, Gabrijela Ištuk, psihologinja, psihoterapeutkinja, suradnica na projektu Budi DOBRO. Budi CE, te Vjeran Belošević, content creator. Raspravu moderira Dario Marčac iz Crewa.
“Roditelji djecu dovode zbog drugih simptom, poremećaja spavanja i slično, a kasnije se nakon dva sata obrade vide da djeca imaju anksiozne probleme, neki su čak i ovisni o psihoaktivnim tvarima, a uzrok je često previše vremena na mobitelima. Roditelji neće dijete cijelu noć pustiti van, pa tako ne smiju ni pustiti da dan provede na internetu, ili noć. Roditelji se žale na školski neuspjeh, a to ne povezuju s lošim nadzorom online aktivnost. Često kao da nisu svjesni načina na koji djeca koriste tehnologiju, moraju osvijestiti i svoje online navike. Dakle, osnažujemo djecu osnažujući najprije roditelje”, objašnjava dr. Ćavar. Kao primjer ističe dječju reakciju na zabranu mobitela – “Što ti meni braniš kad si isti takav”. Ističe da se zanemaruje i važnost tjelovježbe, komunikacije, socijalnih kontakata. Roditelji kažu, djeca se zatvaraju u sobu gdje ima TV, PlayStation, mobitel… Pa zašto bi uopće izlazili iz sobe, ne bih ni ja!”, izazvala je smijeh okupljenih dr. Ćavar.
Psihologinja Gabrijela Ištuk navodi kako su mladi osjetljiviji te su izloženi konstantnom uspoređivanju, od fizičkog izgleda nadalje. Javljaju se nezadovoljstvo tijelom, životnim stilom, frustracija jer ne žive stilom kojeg bi htjeli, nisko samopoštovanje… Sve to vodi do anksioznosti, depresivnosti, ovisnosti i djeca se nađu u začaranom krugu. Cedevita je pokrenula platformu “Budi dobro. Budi CE” kako bi pokrenula raspravu na tu temu. “imali smo i kampanju Podržimo klince kreativce dječjeg SOS sela Hrvatska. Više od deset tisuća puta je skinut vodič za razvoj kreativnosti kojem je cilj micanje djece s interneta. Progovaramo o opasnosti izloženosti ekranima. Meni je kao majci i stručnjaku poražavajuće što su nam uređaji postali članovi obitelji, spavamo s njima, jedemo uz njih, čak i na toalet idemo s njima. Apeliram na sve da krenemo od svoje obitelji. Uređaji nam puno pomažu, ali moramo se dovesti u red i posložiti granice”, kaže psihologinja.
Što na to kaže Vjeran, koji živi od društvenih mreža? kako on uspijeva mentalno balansirati između profesionalne sfere izrade sadržaja za internet i mentalnog zdravlja?
“Kad si content creator nemoguće je isključiti se, jer od toga zarađuješ, a ne pomaže ni to što nemaš ured gdje bi se mogao uživo vidjeti. Ne pomaže ni to što živim u garosnijeri (smijeh). No, odličan način kojeg sam otkrio je pas. Šetnja sa psom je moje vrijeme. Imam koker španijela koji zahtijeva puno šetnje. Izgubio sam 20 kila, mentalno zdravlje mi je bolje, a u šetnji ne odgovaram ni na poruke. Ako nešto gori, neka izgori!”, poruka je ovog mladića.
Odakle želja da netko provede deset-petnaest sati na videoigricama ili na mobitelu?
“Najveći je problem kod muškaraca to što mi ‘ne smijemo’ osjećati. kad pobjegnem u gaming, a prije bi to bilo satima, to bi bilo kad se nešto događa oko mene. Kupiš novu igru, novi gadget, tu te ekipa prihvaa, a u školi recimo ne… Dakle, staviš slušalice i više ne postojiš. Virutalni život je ljepši, kad umreš – oživiš, a ne raspadneš se. Dakle, manje je briga i odgovornosti”, pojednostavio je pitanje ovisnosti o virtualnom svijetu Vjeran Belošević.
Dr. Ćavar odgovara kako svatko može utjecati na okolinu. “Moja generacija nije odrasla u virtualnom svijetu i mi smo korektivni faktor, ja sam korektivni faktor mom djetetu, nemam obavijesti ni za jednu aplikaciju, nije mi prva stvar ujutro uzeti mobitel, imam hobije, vrtlarim, štrikam… Dakle, dajem primjer, a sad, koliko to ona prihvaća, to ovisi od osobe do osobe. Mene, pak, moja kćer uči kako raditi nešto na mobitelu, pa i pacijenti mi nekad pomažu (smijeh). Dolazim iz drugog vremena, znam živjeti u trenutku, svijet ne doživljavam kroz ekran”, kaže psihijatrica.
“Kao roditelj troje djece, kada vidim dijete da uzme mobitel, zabrinuta sam. Mora postojati vrijeme bez ekrana. Ok, kad smo na izletu, mobitelom ćemo snimiti uspomenu, ali moramo se posvetiti trenutku. I kao roditelj i terapeut morate biti stvarno prisutni, to ne možete ‘fejkat’. Kao studentu bilo mi je teško govoriti o ekranima. Da se razumijemo, ekrani su super, ali djecu se mora potaknuti primjerom i na druge aktivnosti. Ako mene vide da skrolam satima, ništa drugo neće raditi ni oni. Krenite od sebe, postanite primjer bez obzira čime se bavite. Možemo mijenjati samo sebe”, kaže psihologinja Ištuk. Vjeran, kao 24-godišnjak, kaže da je dobra ideja da se u digitalnim sadržajima istaknu i ovakve teme. “Treba znati da sve što gledate nije nužno svakodnevnica, a da i netko tko živi nekakvim luksuznim stilom ima svoje probleme”, zaključio je.
11:15 Pogasite sve notifikacije na mobitelu!
Tena Sakar Vukić, mental health advocate & digitalna kreatorica razgovarat će “1 na 1″s voditeljicom konferencije Katarinom Moškatelo. Počelo je pitanjem – kako si?
“Teško. Imam sudski proces, tiče se djece, to traje već godinu i sedam mjeseci, ne smijem javno pričati, ali to nema veze s mojim osnovnim bipolarnim poremećajem nego s traumom koja me čini donekle paraliziranom i frustriranom na trenutke”, rekla je iskreno, pokazavši kako je moguće odgovoriti na pitanje. “Imala sam to potrebu podijeliti. kažu da je svaka treća žena doživjela neki oblik seksualnog nasilja, sigurno ovdje neka žena u dvorani suosjeća sa mnom i zna, ili muškarac čak, želim reći da niste sami. Bez obzira koliko je teško, treba se boriti i stvoriti mentalnu otpornost.
Otkrila je da 18 godina ima bipolarni poremećaj koji se sastoji od depresije, faze sniženog raspoloženja, a drugi kraj je manija, gdje je u potpuno povišenoj fazi sa psihotičnim simptomima. “Bila sam deset puta hospitalizirana, sada sam u remisiji, nemam simptome, puno radim na tome, idem kod psihijatra, psihoterapeuta, bavim se sportom, pazim da dovoljno spavam i jedem kvalitetno. Ne uspijevam uvijek, ali vodim brigu o tome”, otkrila je.
Sati pred ekranom, kaže, na nju imaju neugodan utjecaj, te je smanjila vrijeme na društvenim mrežama. “Vrijeme te isključenosti, mentalnog tupila te digitalije… Pa imam supruga kojeg volim, djecu, majku, obitelj koja me uz sve podržava, a ja se osjećam usamljeno. Shvatila sam da to dolazi iz traume koje pliva van i da to nema veze s depresijom, teško mi je opisati, shvatila sam da ne želim biti izložena. Uspijevam odrediti granicu, s početnog ekrana sam obrisala kratice na društvene mreže, sve osim messengera, poziva i WhatsApp-a.To svima preporučujem, isključite sve notifikacije! Tko vas treba hitno, zvat će vas”, kaže Tena Sakar Vukić koja je otkrila da ima i niz somatskih zdravstvenih problema, od polipa na grlu, umnjaka i slično, čime se teško boriti uz sve što se događa s mentalnim zdravljom.
Dotaknuli su se i pitanja droga. Što s onima koji na kraju dana zapale joint?
“Nema lakih i teških droga. marihuana kod nekih potiče psihozu, Svaka droga je opasna. Marihuana je i lijek, ali onda kada ju propiše liječnik, a ne za svakoga., Mene je u studentsko vrijeme, kada sam probala marihuanu, uhvatila žestoka paranoja. Nismo svi isti. Marihuana je triger, okidač za psihozu i konstrukciju svog svijeta. Često od pratitelja čujem da njihovi roditelji imaju psihozu koja nije prepoznata. Sustav ne prepoznaje neke stvari dovoljno i ne govori o štetnosti droge, naročito marihuane. S druge strane, na svojoj sam koži osjetila da postoje zli ljudi, a nemaju psihički poremećaj”, zaključuje. Poruka za kraj: “Isplati se boriti za sebe i svoje bližnje te ima načina kako dobiti pomoć. Nijedna bolest nije sramota, tako ni psihička”
11:00 Država naprosto ne čini dovoljno
Mnogo se u raspravi govori i o učenicima, odnosno mladima. “Tehnologija nije zahtjevna, a ono što proizvođačima nije u interesu jest da gradimo određeni otpor. Nema potrebe da djeca u petom razredu koriste umjetnu inteligenciju. Ali, tu govorimo i o medijima, sustavu javnog zdravstva… Integriranjem svih udruga i civilnog društva moramo napravizi zajednički napor i promijeniti kulturu.
Pročelnica Tošić kaže kako je Međimurje dobar primjer.
“U našim školama postoji “trening životnih vještina”, to se pokazalo jako dobro. Djeca postižu jako dobre rezultate u osvještavanju sebe samih, razvijaju vještine s prijateljima, sudjeluju u akcijama protiv pušenja, alkoholizma, debatiraju, razgovaraju sa stručnjacima. proširili smo to na sve razrede u međimurskim školama, ali ni to nije dovoljno jer treba uključiti roditelje i educirati nastavnike, kao i potaknuti da timovi psihologa uđu u škole. Budžet naše Županije raste, naročito u pitanju prevencije.
Na pitanje čine li država i jedinice lokalne samouprave dovoljno, Novak Starčević kaže jasno – ne.
“Trebali bi imati puno više novaca i ljudi. Roditelje djece s mentalnom dijagnozom nitko ne usmjerava, nitko im ne pomaže, najčešće im pomažu udruge ili majke koje su prije toga prošle horor. Poželjno bi bilo da nismo u plemenskom sustavu, da se ne mora “pleme” brinuti o tome. Mora se govoriti i o lošim stvarima. Uvijek postoji ono – nemojmo kritizirati jer inače neće nitko tražiti pomoć. Nije točno, treba kritizirati i treba pričati, nisam ja ta zbog koje će netko potražiti ili neće potražiti pomoć”, zaključuje novinarka.
Panelisti su zaključili kako su stariji, zbog usamljenosti, a mladi zbog procesa prilagodbe, najugroženiji po pitanju mentalnog zdravlja. kod mladih je, kaže Mikloušić, negativan efekt imala online nastava tijekom pandemije, nedostajao je ljudski kontakt, a u poliklinici su imali studente medicine koji su objašnjavali kako su prvu godinu radili online, nisu vidjeli kolege i kada su se vratili na nastavu trebalo im je dugo da stvore zajednice na fakultetu. “Uzmimo to i kod osnovnih škola, srednjih… Prijelazne generacije najviše su patile. Velik je generacijski jaz, ali i mladi su osviješteni i otvoreni. Ljudi su ipak pokazali otpornost, mi smo kao generacija plašeni nuklearnim ratovima, ali uspjeli smo prevladati taj strah. moramo samo na tome raditi”, zaključuje Mikloušić.
Iz publike je stiglo pitanje mlade djevojke, koja pati od poteškoća asocijalne prirode, zanima ju kako znati kome se može vjerovati. “Jako se loše osjećam jer nemam izlaza, u začaranom sam krugu, ne idem van, nisam ispunjena energijom, ne mogu ostvariti socijalne kontakte. Ne znam što da radim. preporučene su mi tablete s 12 godina, nisam htjela tablete, treba mi savjet”.
Stigao je i odgovor stručnjaka Mikloušića.
“Prošli ste kroz teško razdoblje, a još je tu i vrijeme ekstremnih promjena, dating scena se promijenila, sve oko nas je dizajnirano da nam ukrade stvarni kontakt. Izazov je vratiti se u društvo. Potražite stručnjaka, ako vam je nekad liječnik i propisao tablete, to nije bauk, to je legitiman način oporavka. Ako nađete liječnika za kojeg vidite da vam može pomoći, poslušajte ga. Najveći faktor nije vrsta psihoterapije, nego psihoterapeut. Svi smo različiti. S druge strane, pokušajte naći neki svoj interes, hobi, nešto što je u skladu s vašim vrijednostima. Razumijem da su ovo izazovna vremena i puno mladih je u istoj situaciji, ali put do sretnog života je trnovit, no kasnije ćete se osjećati bolje baš zato što se prošli taj trnoviti put”, kazao je Mikloušić.
10:40 Panel rasprava: Kako razbiti tišinu?
Počeo je prvi panel na kojem sudjeluju dr.sc. Igor Mikloušić, direktor Poliklinike Zora, znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar, Lada Novak Starčević, autorica serijala Reci i novinarka Jutarnjeg lista te dr.sc. Sonja Tošić Grlač, pročelnica Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Međimurske županije. Raspravu moderira kolumnistica Novog lista Tihana Tomičić.
“Poliklinika Zora otvorena je nakon pandemije i potresa, pokrenuli smo tada nacionalnu kampanju promicanja traženja pomoći. Bili smo tada udarani sa svih strana i ta platforma psiholoskapodrska.hr bila je zamišljena kao platforma sa svjedočanstvima, zanimljivim člancima te pričama onih koji su prošli put oporavka, a na kraju su bili izlistani svi pružatelji pomoći. Ljudi su nas počeli tražiti, da dođu do nas, imali smo plakate, televizijske reklame i doseg je bio fenomenalan. Mediji i agencija Bruketa&Žinić su nam pomogli da dođemo do javnosti, vidjeli smo da postoji svijest o važnosti”, kazao je Mikloušić dodavši da je napokon razgovor o mentalnom zdravlju postao tema. istaknuo je da su nakon pandemije i oni koji nisu imali virus imali mentalne posljedice, od lockdowna pa nadalje, a poseban udar bio je na psihu radnika u zdravstvu, mlade i starije. “Još ćemo dugo gledati posljedice toga. Ali, pohvalne su inicijative koje su se rodile iz toga, postalo je lakše doći do pomoći i razgovarati. Važno je da se ta tema destigmatizirala”, kazao je Mikloušić.
Dodao je da prekomjerno čitanje negativnih vijesti također može stvoriti probleme. “Odvojite vrijeme za portale, odradite to, ali dalje nastavite sa svojim danom. Nemojte stalno skrolati. Kada smo stalno u doom-scrollanju u četiri aplikacije, isti smo kao tigrovi u kavezu zoološkog vrta. Oslobodite se toga. Simptomi koje osjećamo nakon vijesti na koje nemamo utjecaj nalik su depresiji, mislimo da ništa ne možemo promijeniti. A vaša susjeda, roditelj, dijete, prijatelj, sa malim činom dobrote prema njima napravit ćete promjenu, a to će imati utjecaj i na vas.
Starčević-Novak odgovorila je na pitanje kako je nagovorila svoje sugovornike da progovore o mentalnom poremećaju.
“Mislim da ih nitko ni ne pita “kako si”, ako ih netko pita, ne treba ih ni nagovarati da razgovaraju. Do sada me nitko nije odbio. Imala sam čovjeka koji se borio s alkoholizmom, kasnije ga je prepoznao čovjek na ulici i rekao mu da u bolnici u Jnakomiru puštaju video iz našeg serijala gdje je on rekao svoje iskustvo. Jako je ponosan. Sugovornici kažu da je za njih to također bilo ljekovito iskustvo, govoriti o svom problemu, a i komentari na YouTubeu su prelijepi i pozitivni”, kazala je Lada Starčević Novak. Moderatoricu zanima kako gleda na senzacionalizam u medijima.
“To je ipak, rekla bih, moralni kompas koji je u svakom uredniku i novinaru i kojeg se mora držati. Često ljudi nemaju empatiju jer sami to nisu prošli. Imam priču, recimo, djevojke s poremećajem hranjenja, urednicima je strana takva priča jer ne znaju nikoga tko je to prošao. No, baš zato treba puno pričati o tome. Sedam godina bila sam zamjenica urednika u rubrici “Show”, ali sam kroz život shvatila da postoji više i da čovjek želi ostaviti pozitivan trag, da posao nije nešto bezveze, što radiš od osam do četiri. U trećem mjesecu smo pokrenuli serijal, imamo 29 epizoda dosad, nismo imali ni ljetnu pauzu jer nema pauze u širenju svijesti. Urednik me pitao kako ću naći te ljude, a meni to nije problem i ako je po tome, moglo bi trajati godinama”, otkrila je. Kao nešto što joj se urezalo u sjećanje istaknula je sugovornicu iz Klinike Vrapče koja se i sama bori s poteškoćama, a ipak pomaže drugima. Takvi su ljudi, kaže, primjer za budućnost. S druge strane, sugovornici su često postali svjesni koliko je njihova priča dotaknula druge i sada se žele više posvetiti doprinosu očuvanja mentalnog zdravlja”, rekla je.
Pročelnica Tošić pojasnila je ulogu dispanzera mentalnog zdravlja u svojoj županiji, te je li to sve dovoljno, naročito kod mladih i djece. “Naš dispanzer radi oko dvije i po godine, tisuću i pol ljudi je dosad prošlo kroz njega. Imamo pet psihologa, a iz Čakovca smo se proširili i na Prelog. Nije potrebna uputnica, dovoljno je nazvati ili samo doći. Dom zdravlja više se orijentirao na školsku dob, a unutar HZJZ djeluju i savjetovališta te povjerenstvo u Županiji koje se aktivira za zaštitu zdravlja djece, s obzirom na alkohol, pušenje, droge i ovisnost o digitalnim medijima, ali i kocka, postaju problemi onih koji dotiču najranjivije.
Mikloušić ističe da je ključna edukacija. “Što smo više informirani o tome kako si možemo početi, to je bolje. Pomaže nam da usvojimo tehnike, stvari koje nam mogu pomoći na svakodnevnoj razini. Možda se ne brinemo dovoljno o mentalnom zdravlju. Kad govorimo o tome, moramo povući paralelu s javnozdravstvenim kampanjama još od Andrije Štampara. Ljude smo učili prati ruke, a sada ih moramo učiti tehnike očuvanja mentalnog zdravlja”, kaže.
Ističe da su teme u medije dosad ulazile na krive načine, mentalno zdravlje koristilo se kao “municija” za stigmatizaciju osoba. “Danas vidimo da su se dogodile velike promjene o izvještavanju o suicidu. Danas znamo da je porast suicida ako se u mediju piše o suicidu. Dakle, način na koji ćete napisati jedan tekst ili koji naslov staviti može odrediti kojim će smjerom otići neka osoba. Kada se piše o mentalnom zdravlju, treba na kraju staviti način na koji se može doći do pomoći i prebaciti to na zdravstvene djelatnike od kojih ljudi mogu potražiti pomoć.
10:18 “Otvorit ćemo teme kojih često nismo svjesni”
Daniela Delale, izvršna urednica Motus media grupe i Sanjica Kiš, načelnica Sektora za preventivnu i javnozdravstvenu zaštitu pri Ministarstvu zdravstva otvorile su konferenciju pozdravnim govorima.
“Okupili smo se s misijom da mentalno zdravlje prestane biti tabu, da ga stavimo u središte razgovora i u središte društva. Ova konferencija nije skup panela, ona je prvenstveno poziv na promjenu, da slušamo s empatijom i usudimo se postaviti pitanja drugima i sebi, dotaknut ćemo se tema koje oblikuju našu svakidašnjicu, a kojih često nismo svjesni. Želim da poslušamo druge i sebe. Hvala svima koji nam po drugi puta pokazuju povjerenje. Želja nam je da zajedno činimo više da mentalno zdravlje postane prioritet”, kazala je uvodno Delale.
“Prepoznajući mentalno zdravlje kao jedan od javnozdravstvenih prioriteta, drago nam je što smo kao Ministarstvo dali pokroviteljstvo ovoj konferenciji koja je usmjerena prema svakom tko želi učiniti nešto dobro za sebe i društvo. Kao odgovor na sve veću potrebu, donijeli smo Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. On ima ulogu u oblikovanju zdravstvene politike. Mentalno zdravlje moramo tretirati kao i fizičko, s naglaskom na prevenciju, rano otkrivanje i odgovarajuću skrb. Želimo unaprijediti postojeće i razviti nove modele zaštite mentalnog zdravlja. Imamo četiri akcijska plana, mjere i aktivnosti, razvijena je i međuresorna suradnja, moramo se usmjeriti na mlade, starije…
Spomenut je i problem izgaranja zdravstvenih djelatnika i populacije koja ne podnosi ovaj tempo života. omogućili smo ugovaranje novih djelatnosti među kojima je i psihijatrijska djelatnost te je na razini primarne zdravstvene zaštite uspostavljeno više mobilnih i psiholoških timova i dispanzera za mentalno zdravlje”, rekla je Kiš. Navela je da je u mobilnim timovima uvedena novost, osoba koja je bolovala od mentalnih poteškoća i koja može pružiti podršku osobama koje se susreću sa sličnim izazovima. “Sve ove mjere doprinose zaštiti svih građana, bez obzira na socioekonomski status i životnu okolnost. Dužnost nam je jačati kapacitete jer život svakog čovjeka se može i mora osnažiti”, rekla je.
