Do lokalnih izbora je još par mjeseci, no dio kandidata koji su istaknuli svoju kandidaturu za gradonačelnika već su u kampanji. Javno iznose svoje prijedloge poboljšanja života i promjena politika u Zagrebu, aktivni su na društvenim mrežama, na terenu. Puno je prijedloga, a na Zagrepčanima je da odluče tko će biti osoba koja bi trebala voditi grad u sljedeće četiri godine. Jedan od kandidata za poziciju gradonačelnika je i Trpimir Goluža, liječnik, zastupnik u Gradskoj skupštini. S njim smo razgovarali o odrastanju u Zagrebu, školovanju, poslu, ali i o tome gdje je nekada volio izlaziti.
Rođeni ste u Zagrebu, u kojem kvartu ste odrasli?
Da, rođen sam u Zagrebu u Zajčevoj bolnici, današnjoj KB Merkur. Odrastao sam u centru Zagreba, na potezu između Tuškanca i Zelenog vala, odnosno Britanca i Jelačić placa. Djetinjstvo sam dobrim dijelom proveo na Ciboninom igralištu na Tuškancu, u Dalmatinskom parku i na školskom igralištu u Varšavskoj ulici. Bilo je to nezaboravno, bezbrižno vrijeme, intenzivnog druženja i svakodnevnih sportskih aktivnosti.
Koju osnovnu i srednju školu ste završili?
Završio sam osnovnu školu Josip Juraj Strossmayer u Varšavskoj ulici koja se tad zvala OŠ Vladimir Nemet, a potom 18. gimnaziju u Križanićevoj, odnosno Mesićevoj ulici tadašnji Obrazovni centar za jezike.
Kako je bilo u srednjoj školi? Zanimljivo je da je jedan od Vaših školskih kolega bio i Krešmir Mišak, a na maturalac ste išli u Rusiju…
Bili smo dobra škvadra. U školi su dominirale cure, omjer je bio 3:1. Krešo je već i tad bio faca. Svirao je gitaru u Fantomima i bio “guba”, jednostavan i društven. Četiri godine sjedio je u klupi iza mene. Svega je tu bilo: zafrkancije, šaptanja, prepisivanja, podbadanja, dobacivanja, tulumarenja… Bili smo na dva maturalca. Prvo na kraju 3. razreda, deset dana: Lavov – Lenjingrad – Moskva – Budimpešta, a onda pred kraj 4. razreda par dana Istra – Venecija. Druga su to bila vremena, nije se tada tako učestalo putovalo. Rusiju smo izabrali vođeni spoznajom da će rijetko tko od nas samostalno imati priliku putovati u tako daleku destinaciju. Činjenica da nam je tadašnji SSSR bio ekonomski inferioran i da je naš novac tamo trostruko vrijedio dodatno nas je uvjerila da je Rusija idealno odredište za naš maturalac.
Fatalni susret sa suprugom u Tkalčićevoj
Zašto ste se odlučili studirati medicinu?
Odrastajući uz oca koji je bio izuzetan čovjek, liječnik od glave do pete, spoznao sam plemenitost liječničkog poziva i pomaganja ljudima u potrebi. To je bilo odlučujuće u mojoj odluci za studiranje medicine. Iako sam ostvario vrhunski rezultat na prijemnom ispitu na zagrebačkom Pravnom fakultetu, ipak sam odlučio studirati medicinu.
Gdje ste i kako upoznali svoju suprugu? Čime ste je osvojili?
Fatalni susret dogodio se u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici u caffe bar – restoranu Atlanta prije 27 godina. Supruga kaže da sam je osvojio šarmom i stavom, duhovitošću i agilnošću.
Gdje ste izlazili i koja su vam nekada, a koja danas omiljena mjesta?
Izlazio sam u Saloon, Kulušić, Sokol, Best, Kavkaz, Zvečku… kultna mjesta moje mladosti i tog vremena. Danas su mi večeri uglavnom rezervirane za obitelj i kućna druženja s prijateljima, ali kad god mi to obveze i vrijeme dopuste rado popijem kavu u caffeu Lokin u Maksimirskoj, popnem se Bikčevićevom stazom na Sljeme, odem u šetnju ili trčanje Maksimirom, u kino ili kazalište.
Zagreb čeka nemilosrdna borba: ‘Imamo igrače koji su krenuli šest mjeseci ranije’
Žestoki Dinamovac i Cibonaš
Za koji nogometni, a koji košarkaški klub navijate?
Od rođenja sam žestoki Dinamovac i Cibonaš, ti klubovi su imali važnu ulogu u mom formiranju. Zbog njih sam ludovao od sreće i doslovno plakao od tuge. Bio sam valjda na stotinama njihovih utakmica. Neprikosnoveni sportski idoli bili su mi Cico Kranjčar i Dražen Petrović.
Je li Vam važan sport u životu?
Apsolutno – sport je dio mene. Nogomet, košarka, tenis, trčanje – to su moji najdraži sportovi, nekad kao sportašu rekreativcu, danas više kao gledatelju, a uvijek kao strastvenom navijaču. Naslov sveučilišnih prvaka u košarci, drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu medicinara u košarci i istrčani njujorški maraton najvrjednija su moja osobna sportska ostvarenja.
Vodili ste Hrvatsku liječničku komoru, koliko je to bilo izazovno?
Bilo je izazovno i intenzivno. Puno smo radili i puno toga napravili. Komoru smo uspjeli preobraziti iz organizacije koja je bila svrha sama sebi u instituciju koja služi svojim članovima. Silno sam ponosan na to razdoblje svog života.
Anegdote iz Petrove
Je li Vam teško dežurati u Petrovoj, koliko to zna biti naporno?
Dežurstva podrazumijevaju dvadesetčetverosatnu službu te kao takva obuhvaćaju rad noću, vikendima i blagdanima. Znaju biti itekako naporna, psihofizički zahtjevna. Dosta dežuram. U dežurstvima sam, u svojih dosadašnjih 25 godina rada u Petrovoj bolnici, u kontinuitetu proveo više od četiri godine. Brojne neprospavane noći, vikende i blagdane proveo sam u Petrovoj, hramu hrvatske ginekologije. Valjda me to i očeličilo pa dežurstva dosta dobro podnosim, a nakon njih relativno dobro funkcioniram.
Imate li anegdota iz bolnice?
Naravno da ih ima, kako ih i ne bi bilo uz toliko vremena provedenog u bolnici. Susretao sam se s umišljenim trudnoćama, porađao žene koje nisu znale da su trudne već su mislile da imaju napad bubrežnih kamenaca, vadio čudne predmete pa čak i žive organizme iz intimnih šupljina. U bolnici sam doživio i preživio potres, poplavu, požar. Stvarno je bilo svega u ovih 25 godina! Puno, puno više sreće i veselja, nego tuge i žalosti.
Zašto ste se odlučili kandidirati za gradonačelnika?
Kandidirao sam se prvenstveno jer sam uvjeren da ukupni potencijali Zagreba, uz stručno i kvalitetno upravljanje gradom, mogu svima nama, Zagrepčanima, osigurati bitno bolji i ugodniji život u Zagrebu. U Zagrebu živim cijeli život. Zagreb je dio mene. Osjećam ga važnim dijelom svog identiteta.
