Malo više od dva mjeseca je do lokalnih izbora, a karte se već naveliko miješaju, baš kao i broj kandidatura. Dok jedni odustaju, drugi najavljuju svoje kandidature. Jedan od onih koji je svoju kandidaturu za gradonačelnika Zagreba najavio još prošle godine je Davor Bernardić.
On iza sebe ima političko iskustvo, bio je predsjednik SDP-a, saborski zastupnik, predsjednik Gradske skupštine, a sada je profesor na PMF-u i kandidat za gradonačelnika. Razgovarali smo s njim o odrastanju, prvim poslovima, omiljenim mjestima u Zagrebu i bogatoj obiteljskoj političkoj prošlosti.
Rođeni ste Zagrepčanin, u kojem ste kvartu odrasli, koliko se on do danas promijenio?
Prvi kvart u kojem sam živio kratko kao klinac bilo je Donje Vrapče. Vrlo brzo moja obitelj seli na Ljubljanicu, kamo sam išao u prvi razred osnovne škole. Potom selimo u Donji grad pa na Trnje, na Savicu. Kasnije se vraćamo na Trešnjevku, da bi 1998. godine preselio u Sopot u Novi Zagreb. Tako da za sebe volim reći da sam i Trnjan i Trešnjevčan i Novozagrepčanec! Kaj se tiče Trešnjevke, Trešnjevka se transformira, no pomalo divlje i sporo, tu nedostaje ozbiljnog urbanističkog planiranja kao i u cijelom Zagrebu. Savica i Sopot su planski izgrađena naselja kojima sada treba energetska obnova fasada, kao i drugim dijelovima grada. To je program koji ću pokrenuti odmah čim preuzmemo odgovornost za Zagreb!
Prvi posao istovarivanje i natovarivanje vreća pšenice i graška
Koju ste osnovnu, a koju srednju školu ste završili?
Završio sam Osnovnu školu Marina Držića na Trnju, a srednju u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića na Peščenici. Oduvijek me zanimala elektrotehnika, Tesla mi je bio inspiracija, a uz strica, koji je bio RTV serviser, još kao dijete sam zavolio popravke i istraživanje kako stvari funkcioniraju. Dok su se mnogi moji vršnjaci odlučivali za gimnaziju, ja sam svjesno izabrao Ruđer jer sam želio steći konkretno znanje i vještine koje će mi omogućiti da radim i budem financijski neovisan što prije.
Bilo je to ratno vrijeme, neizvjesno i teško za mnoge obitelji, pa tako i moju. Ljudi su se borili s osnovnim životnim pitanjima, a ja sam osjećao odgovornost da preuzmem dio tereta. U tom razdoblju sam naučio koliko je važno osloniti se na vlastiti trud i rad, steći znanje koje će ti dati sigurnost u životu i ne čekati da ti netko drugi riješi probleme. Ostao sam dosljedan tom načinu razmišljanja – planirati, djelovati i preuzeti odgovornost.
Koji Vam je bio najteži posao koji ste radili u mladosti i što ste iz njega naučili?
Posao na tzv. Ekonomiji u Botincu, točnije BC institutu. To je bio fizički posao, istovarivanje i natovarivanje punih vreća pšenice i graška, nerijetko i više od 50 kg po vreći. Bez obzira na težak posao, ostale su mi lijepe uspomene na taj pitom poljoprivredni kraj u južnom dijelu Zagreba i drage ljude. Što sam naučio? Da um caruje, a snaga klade valja…(smijeh), stara narodna. Ili drugim riječima, primi se knjige!
Zagrepčani otkrili koje promjene žele vidjeti nakon izbora: ‘To se nekako mora riješiti’
Obiteljska politička povijest
Budući da ste od malih nogu pokazivali talent za matematiku i fiziku, razmišljate li ikada o tome kako bi Vam život izgledao da ste ostali u znanstvenim vodama?
Život bi mi bio sasvim sigurno mirniji. Bio sam jedan od najboljih studenata po nekima najbolje generacije svih vremena s brojnim uglednim fizičarima poput Vernese Smolčić, Ane Akrap, Ivice Smolića i drugih u Hrvatskoj i inozemstvu. Mnogi su i u drugim vodama, poput financija. Dok razmišljam da neke moje kolege voze helikopterom na Wall Street spoznajem da sam sigurno mogao zaraditi puno više novca nego u ovom poslu. No, novac me nikada nije pokretao. Pokretala me želja da napravim nešto dobro za društvo, nešto veliko, da ostavim trag. Zato valjda i strast za politikom.
Koja Vam je najdraža uspomena iz vremena kada ste bili student generacije?
Bilo ih je mnogo. Možda je najupečatljivija ipak vezana za sport. Igrao sam košarku za momčad PMF-a.
Vaši su preci imali različite političke sudbine, jeste li oduvijek znali da ćete se baviti politikom ili ste dvoumili oko izbora karijere?
Kod nas doma, politika se uvijek pratila. Djedov brat, Ivan Bernardić bio je hrvatski revolucionar koji je zbog vješanja crnih zastava na katedralu kada se slavilo „jugoujedinjenje“ dobio 15 godina zatvora. Zatvaran je i u NDH i u komunizmu. Sve skupa 30 godina robije. Devedesetih godina, iako je jedan moj djed bio u HDZ-u, roditelji su bili puno skloniji Savki i Koaliciji narodnog sporazuma. Kasnije se birao savez SDP-HSLS, kojem sam se i sam pridružio. Što se tiče politike, to je sve ispalo polu-slučajno. Bio sam aktivan i vrijedan član Foruma mladih SDP-a, odgovoran i radišan, pa su me uvijek gurali jer su znali da ću odraditi sve zadaće. Tako sam prvo završio u Gradskoj skupštini kao zamjena, a potom i 2008. u Saboru. Milanović je tada pomlađivao stranku, a ja sam bio dio tog novog vala.
Omiljena mjesta za izlazak, Lapidarij, Tkalča, Best…
Kada biste se mogli vratiti u prošlost i dati savjet 15-godišnjem sebi, što biste mu rekli?
Rekao bih mu da se ne boji postavljati pitanja, da ne pristaje na prosječnost i da uvijek gleda dalje od onoga što mu se nudi. Rekao bih mu da ne postoji „pravo vrijeme“ za preuzimanje odgovornosti – svako vrijeme je pravo vrijeme ako si spreman učiti, raditi i boriti se za ono u što vjeruješ. Politika, kao i život, nije uvijek fer.
Bit će izazova, bit će prepreka, bit će trenutaka kada će se činiti da sustav pobjeđuje, ali upravo tada je najvažnije ostati dosljedan sebi. Svijet ne mijenjaju oni koji se boje neuspjeha, već oni koji ne odustaju. Zagreb i Hrvatska trebaju ljude koji neće stajati sa strane i čekati da se nešto promijeni, već one koji će sami biti pokretači promjena. I zato bih mu rekao – vjeruj u sebe, budi uporan i nikad ne sumnjaj da jedan pojedinac može napraviti razliku.
Gdje ste izlazili i koja su Vam bila omiljena mjesta za izlazak u Zagrebu?
Svugdje… (smijeh). Volio sam izlaske. Kulušić na početku, pa Lapidarij, Tkalča, Best, Šalata preko ljeta, sve do kultnog mjesta naše generacije Zagrepčana, Saloona! Šteta što ga je bivša gradska vlast uništila.
Građani otkrili što im svakodnevno kida živce, mnogi se složili: ‘Padne mi mrak na oči’
Dinamo je više od kluba
Za koje klubove navijate i je li Vam sport važan u životu?
I u nebo s njim… ipak sam s Remize. (smijeh) Odrastao sam uz Dinamo, nogomet je oduvijek bio dio mog identiteta, kao i dio života mnogih Zagrepčana. Kao klinac sam s ekipom išao na Sjever, a dok se gradila nova sjeverna tribina, bili smo na Jugu. Dinamo je više od kluba, on je simbol grada, dio naše tradicije i ponosa.
No, sport je za mene puno više od navijanja. Cijeli život sam aktivan – igrao sam košarku, trenirao boks, a danas se najviše posvećujem planinarenju. Sljeme mi je bijeg od svakodnevnog stresa, mjesto gdje punim baterije i dolazim do novih ideja. Iako mi je Dinamo u krvi, uvijek sam s posebnim ponosom pratio i Cibonu. Ljubav prema košarci nikad nije nestala – Cibona je bila i ostala simbol zagrebačke sportske tradicije. Baš kao i u životu, u sportu nema prečaca – samo rad, trud i želja da svaki dan budeš bolji nego jučer.
Koja je Vaša najveća strast izvan posla?
Prije svašta, i boks i košarka i druženja uz roštilj…, a sada definitivno planinarenje. Sljeme mi je omiljeno mjesto za bijeg od gradske vreve i tamo sam barem jedanput tjedno, a kada uhvatim vremena i češće. Volim izazove pa sam se okušao i na Triglavu – usponi poput tog nisu samo fizički napor, nego i prilika da testiraš vlastite granice i stekneš novu perspektivu. U prirodi se osjećam slobodno, a svaki korak prema vrhu donosi novi pogled na svijet i na sebe.
