Napustiti svoj dom nikada nije lagano, kao ni svoju državu, no milijuni ljudi svake godine napušta svoje zemlje i odlazi u potrazi za boljim životom. Dio ljudi bježi od sukoba i ratova, drugi od političkih problema, treći zbog ekonomskih razloga, a dio zbog klimatskih promjena koje su njihova područja učinila nemogućim za život. Međunarodni dan migranata nas podsjeća da veliki broj ljudi traži sigurnost i bolji život.
Yogmani je došao u Hrvatsku iz Nepala prije nešto više od pet godina, gdje je radio kao učitelj. “U kafiću sam sreo čovjeka koji mi je rekao Mani zašto ne ideš raditi u Europu, imam veze u agenciji koja će vam srediti vize… Razgovarao sam sa svojim roditeljima i rekao sam ok, prijavit ću se. Za jedno šest, sedam mjeseci dobio sam vizu i došao sam ovdje”, kaže Yogmani.
Kada su sletjeli u Hrvatsku, Yogmanija i prijatelje nitko nije dočekao. “Nazvao sam u agenciju, ženu po imenu Ksenija i zamolio sam je za pomoć. Nisam znao gdje se nalazi moja tvrtka, nitko se nije pojavio na aerodromu, zamolio sam je da pogleda naše papire i pomogne nam. Pogledala je moju radnu dozvolu i moja tvrtka se nalazi u Metkoviću, to je daleko od Zagreba. Pomogla nam je da dođemo od aerodroma do autobusnog kolodvora, kupila nam je karte… Spojili smo na Facebooku i rekla mi je ako budem imao problema da joj se javim i pokušat će riješiti problem koji se pojavi”, priča nam Yogmani.
Poslodavac nije plaćao radnike na vrijeme
Zajedno s kolegama došao je do Metkovića, no ni tamo ih nitko nije čekao. Tek nakon dva sata čekanja i razgovora s agencijom pojavio se netko iz tvrtke i smjestio ih je sve u jedan stan. “Tamo smo stanovali, taj je čovjek dolazio svako jutro i davao nam je 10, 15 kuna kako bi si kupili hranu. Nikada se nisam plašio, znate nalazim se u Europi. Radio sam u Kataru, ali Europa je nešto potpuno drugačije, ljudi su ljubazniji. Počeo sam pisati i blog… Nemam nikakvih problema”, kaže naš sugovornik.
Iz Metkovića su Yogmanija s kolegama vratili u Zagreb, a iz agencije koja im osigurava posao dali su im stan i pronašli posao u Sesvetama u građevinskoj tvrtki. Tu je došlo do problema, nisu ih plaćali na vrijeme.
“Nismo dobivali plaću na vrijeme, plaćali su nas najmanje što su mogli, ali naši papiri su bili kod njih. Kada smo došli iz Nepala imali smo potrebne papire, vize, radne dozvole, no kada smo promijenili tvrtku morali smo vaditi nove radne dozvole. Odlučio sam učiti hrvatski jezik, nešto sam pokupio, ali moram naučiti jezik jer želim preživjeti ovdje. Ne želim dovijeka stranac. Pronašao sam prijatelja iz Hrvatske, i on me počeo učiti jezik. I Ksenija, koja nam je pomogla na aerodromu, uči me hrvatski jezik, svaki dan dolazi do našeg stana i uči nas. Upoznao sam još jednu prijateljicu koja me također uči jezik, ali je teško. Mogu razumjeti što se priča, ali ne sve. Malo je komplicirano, neke riječi su teške, no snalazim se”, priča nam Yogmani. Danas ima drugi posao, vozi rute na relaciji Zagreb – Rijeka i kaže kako je sada sve kako treba biti. Dodaje kako će ostati u Hrvatskoj, možda se jednom preseli na selo.
