I nakon četiri godine od potresa zagrebački zidovi su pokriveni raznim ceradama i daskama
Prije četiri godine Zagreb je pogodio potres, oblak prašine koji se digao iznad centra grada i dalje je slika koju neki vide kada se govori o tom danu.
U potresu je oštećeno više 21.000 objekata, od obiteljskih kuća, zgrada, škola, bolnica, muzeja do crkava, a šteta je procijenjena na tadašnjih 86,4 milijarde kuna.
Profesor Dragan Damjanović, pročelnik Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, autor knjige „Veliki zagrebački potresi“ kaže da se nažalost posvuda po centru još uvijek možemo vidjeti vatrobrane zidove pokrivene raznim provizornim ceradama, daskama, više ili manje ojačane kako se ne bi dalje urušavali, oštećena, pa dijelom i urušena krovišta, vijence koji se raspadaju, raspucane zidove u unutrašnjosti i slično.
„Svjedoci smo i čestog odrunjivanja dijelova pročelja što boravak u centru čini nesigurnim. Nažalost, osobito u slučaju zgrada u privatnom vlasništvu, još uvijek je premalo primjera cjelovito provedene obnove“, kaže Damjanović.
(Foto: Marko Todorov/CROPIX)
Zagreb se obnavlja sporije nego 1880. godine
Najpoznatiji potres pogodio je Zagreb 9. studenoga 1880. godine u sedam sati ujutro i bio je jačine 6,3 po Richteru. Tada je oštećena gotovo polovina zgrada u gradu. Obnova grada tada je išla znatno brže i dovršena je prije Božića 1880. godine, a crkve i neke javne zgrade obnavljale su se još nekoliko godina.
„U odnosu na potres iz 1880. Zagreb se nedvojbeno obnavlja neusporedivo sporije. Dijelom je to rezultat objektivno drukčijih okolnosti – prije 140 godina Zagreb je bio znatno manji grad od oko 30 000 stanovnika. Građevina koje je trebalo obnavljati bilo je dakle daleko manje.
Iako su se za obnovu i tada morali sastavljati nacrti i pripremati dokumentacija (svojevrsni mali elaborati), postupak obnove ipak je bio znatno brži i lakši. Nije postojao sustav zaštite koji bi pažljivo kontrolirao zahvate na povijesnim građevinama i nije postojao manjak radne snage – dapače, Zagreb je bio preplavljen radnicima iz svih dijelova Austro-Ugarske Monarhije pa i van nje koji su došli raditi na obnovi grada“, pojašnjava profesor Damjanović.
Zagrebačka katedrala obnovljena je 1880. brže nego danas
Možda od jednih najvažnijih činjenica je da tada nije bilo ni problematične strukture vlasništva nad građevinama u centru – one su bile u rukama ili pojedinačnih vlasnika ili obitelji kojima je bilo u interesu da što prije obnove svoje nekretnine kako bi ih sami mogli ponovno koristiti ili iznajmljivati, kaže Damjanović.
„Danas imamo problema i s nedostatkom radne snage, i s izradom zahtjevne dokumentacije vezane za obnovu i s pitanjem vlasništva. Dakako, s druge strane potres od 20. 3. 2020. bio je daleko slabiji negoli onaj od 9. 11. 1880., a osim toga danas raspolažemo s daleko naprednijom tehnologijom koja bi nam trebala omogućiti bar u teoriji da se radovi izvedu znatno brže.
Doduše, mora se priznati da se situacija s obnovom nakon potresa 2020. ipak u zadnjih nekoliko mjeseci znatno popravila, osobito što se tiče javnih građevina. Zakonski okvir kao i u uvoz radne snage iz drugih dijelova svijeta očito je omogućio nakon niza peripetija, ubrzavanje radova.
Dat ću jedan primjer brzine obnove nakon potresa iz 1880. i potresa iz 2020. Zagrebačka katedrala daleko je više stradala u potresu 1880. pa ipak je u pet godina u toj mjeri bila sanirana da se 1885. ponovno mogla početi koristiti. Na ponovno otvaranje katedrale nakon oštećenja u potresima 2020. čini mi se da ćemo čekati daleko duže od pet godina“, smatra profesor Damjanović.
Centar grada bi mogao ostati prazan
Opravdan je strah da bi centar grada mogao ostati prazan, naime, spora obnova, strah od potresa, otjerao je dio stanovnika centra i javlja se bojazan da bi se dio stanova iznajmljivao, odnosno postao slučaj klasične apartmanizacije, a ostali ostati neobnovljeni i ostavljeni propadanju. Profesor Damjanović kaže da se centar grada neprestano prazni već desetljećima.
„Isprva je to bilo zbog starenja stanovništva i okolnosti da nove četvrti ipak nude viši standard života, osobito za mlade obitelji s djecom. U zadnjih nekoliko godina svjedoci smo, međutim, ispražnjivanja centra i zbog turistifikacije nekretnina, odnosno airbnbizacije.
Iako time grad gubi stalno stanovništvo što je za svako naselje pogubno ne može se reći da je taj proces potpuno negativan ako se gleda iz perspektive zaštite baštine.
Vlasnicima nekretnina postalo je stalo da one budu u što boljem stanju kako bi se mogle iznajmljivati po što većoj cijeni. Ulaže se stoga u obnovu i uređenje objekata što se u slučaju pojedinih građevina nije događalo desetljećima“, sumira Damjanović.
@zagrebinfo A kakve vas uspomene vežu za Namu? 🥹 #zagrebinfo #nama #ilica #trgovina #nostalgija #anketa #voxpopuli #fy #fyp #viraltikok ♬ original sound – zagreb.info
Treba spriječiti uništenje kulturnih dobara
Jedna od stvari, koja se i nakon četiri godine spominje, je sporost obnove kulturnih građevina. Neke su obnovljene relativno brzo, no neke će obnavljati godinama, što zbog činjenica da su kulturno dobro, što zbog toga jer jednostavno nema dovoljno stručnjaka koji bi sve odradili u nekom zadanom roku.
„U slučaju svih pojedinačno zaštićenih spomenika, odnosno nepokretnih kulturnih dobara (a manje-više sve javne građevine u središtu Zagreba pojedinačno su zaštićene), radi se u skladu s postojećim zakonskim okvirima.
Dakle, za sve se treba izraditi detaljni konzervatorski elaborat po kojemu se onda treba izvoditi zahvat. Obzirom na povijesnu, povijesno-umjetničku i drugu vrijednost objekta, određuje se koliko će biti invazivni zahvati na građevinama. Očigledno je kako su neki zahvati doista vrlo radikalni i da je od dijela građevina ostala samo ljuštura, ako i to.
Iako mi se takvi zahvati ne sviđaju (na primjer u slučaju zgrade isusovačkog samostana u Petrinjskoj) svjestan sam da se građevine moraju strukturalno učvrstiti kako bi izdržale buduće potrese i bile koliko-toliko sigurne za svoje stanare i korisnike“, smatra Damjanović.
Dodaje da treba pronaći odgovarajuću mjeru i s jedne strane doista konstruktivno učvrstiti građevine, a s druge spriječiti uništenje kulturnih dobara. Osim toga treba isto tako spriječiti i neprimjerene interpolacije kojima dio arhitekata teži kako bi ostavili autorskog traga u očuvanim povijesnim ulicama u središtu grada:
„Trebalo bi jasno odrediti gdje se interpolacije smiju izvoditi, a po meni to su oni prostori koji su već izgubili povijesnu cjelovitost, poput Petrinjske ulice. S druge strane, manje-više cjelovito sačuvane ambijente Gornjega grada, ulice Kaptol, trgova i parkova Zelene potkove, Ilice, Gundulićeve, Tesline, Masarykove, Gajeve, pa i Preradovićeve ulice (koja je u zadnje vrijeme osobito ugrožena) treba pomno čuvati“, upozorava Damjanović na kraju razgovora.
