Umro je Branko Ivanda, istaknuti hrvatski redatelj, autor kultnih filmova, TV drama i popularnih sapunica, potvrđeno je u četvrtak Večernjem listu iz izvora bliskog obitelji. Rođen je 25. prosinca 1941. u Splitu gdje je završio je klasičnu gimnaziju.
Apsolvirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu i diplomirao filmsku i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Režirao je igrane TV filmove, drame, glazbene emisije, dokumentarne i promotivne filmove. Dobitnik je nekoliko glavnih nagrada za svoje TV i igrane filmove- Nagrada FIPRESCI u Berlinu, Diploma Bergamo Film Festivala.
Od 1980. redoviti je profesor filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Iz njegove filmografije izdvajaju se: “Prijeki sud” (1978.), “Zločin u školi” (1982.), “Konjanik” (2003.), “Lea i Darija” (2011.), “Narodni heroj Ljiljan Vidić kao gospodin Budimir” (2015.)
Od Ivice Vidovića do Zrinke Cvitešić
Ivanda je bio poznat po iznimno dobrom osjećaju za glumačke talente – od Rade Šerbedžije preko Ivice Vidovića i Božidara Alića do Zrinke Cvitešić, koju je zapazio još kao studenticu na Akademiji i dao joj ulogu u povijesnom spektaklu “Konjanik”.
Sa Zoranom Tadićem snima studentski štrajk 1971., stvarajući dokumentarni zapis “Poezija i revolucija”. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, snimljeni materijal završava u policijskom bunkeru na punih 25 godina. Taj mu je čin zatvorio vrata filmskih fondova bivše države, gdje mu je odbijeno petnaestak projekata, pa se Ivanda okreće televiziji. Ondje stvara impresivan opus TV drama i filmova koji su obilježili sedamdesete i osamdesete.
Iako je desetljećima bio vezan i za kazalište, Ivanda je uvijek isticao fundamentalnu razliku između te dvije umjetnosti, dajući prednost filmu kao redateljskom mediju. Kao dekan Akademije dramske umjetnosti, bez problema je prihvatio režiju telenovela poput “Običnih ljudi” i “Ponosa Ratkajevih”, izazvavši zgražanje purista.
Predavao na zagrebačkoj Akademiji
Svoje znanje prenosio je generacijama studenata, ne samo na zagrebačkoj Akademiji, već i na prestižnom kalifornijskom sveučilištu UCLA, gdje je predavao od 1985. do 1990. kad se vraća u Hrvatsku. Do samog kraja ostao je neumoran, završavajući dokumentarce i pišući nove scenarije.
Njegov opus, od modernističkih eksperimenata i bunkeriranih dokumenata do povijesnih epova i popularnih serija, ostaje svjedočanstvo o jednom turbulentnom vremenu i umjetniku koji se nikada nije bojao stvarati – iz strasti, potrebe i ljubavi prema zanatu koji mu je bio sve. Baš kao što je jednom priznao: “Čim ujutro otvorim oči, vidim film”.
