Hladna noć u Zagrebu, magla se spustila na grad. Na Glavnom kolodvoru još je bilo živo oko 21 sat. Kretali su noćni vlakovi prema raznim dijelovima Hrvatske. U toploj čekaonici ekipa beskućnika s kojom ćemo provesti noć čekala je 21:43. Tad kreće vlak za Ogulin.
S njima je i zagrebačka humanitarka Vesna Ribarić koja im inače nosi hranu, odjeću, deke. Putuje i ostatak društva iz inicijative od srca do srca za beskućnike i potrebite. Volonterka Irena i bivši beskućnik Marijan koji se izvukao iz ralja beskućništva i siromaštva uz Vesninu pomoć i otad pomaže u radu inicijative.
Oko 21:30 društvo od pet muškaraca pokupilo je svoje ruksake i kolica na guranje u kojima je sve što imaju u životu od imovine. Krenuli smo iz čekaonice zagrebačkog kolodvora prema toplom kupeu na kraju kompozicije noćnog vlaka za Ogulin koji će uskoro krenuti. Svaki je zauzeo svoja sjedala kako bi imao dovoljno mjesta malo se bolje ispružiti za ugodniji san tijekom vožnje.
‘Nemam gdje drugdje, hladno je’
Dok vlak još nije krenuo Vesna Ribarić podijelila je dečkima odjeću, veste, trenirke i čarape za hladne dane i sendviče koje im je pripremila za ovo putovanje. Prije nego što su utonuli u san porazgovarali smo s putnicima o tome zašto se noću voze vlakom.
“Nemam gdje drugdje, hladno je. Svi smo po vlaku jer vani se ne može, hladno je. Vozimo se vamo tamo, spavanje i onda razlaz, pučka kuhinja i tako. Koja flašica i tako. Ovako već živim već tri, četiri godine. Bio sam i u Kosnici. 20 godina sam već beskućnik, nemam ništa svoje. Sve je moje kod bivše žene. Svaki dan je isti, sve se vrti u krug. Neki novčić od flaša, nešto se nađe, preproda.
Jesti ima. Spavanje na kolodvoru dok vas ne protjeraju, a sad nas ganjaju na veliko. Bio sam u Splitu na kolodvoru, u deset se zatvara, nema spavanja. Bio sam i u Rijeci. Sve dobro vrijeme je u vlaku. Kolodvori su zaključani, bura puše, kiša pada. Vlak je spas, nema druge”, kaže nam 60-godišnji hrvatski branitelj koji će cijelu zimu provesti tako. Bio je u 135. i 107.-oj brigadi. Prima socijalnu pomoć od 160 eura, što je, kaže, ništa.
“Još koju godinu ovako i gotovo. Sav sam već izmučen.”
‘Tužan je ovo život’
U vlaku je te noći bilo pet beskućnika. Jedan koji nije htio razgovarati s nama izašao je iz vlaka na prvoj stanici nakon Glavnog kolodvora nakon što je dobio odjeću u sendviče. Ostali će sve do Ogulina.
“Iz zapadnog dijela Zagreba sam. Dolazim na inače na kolodvor po sendviče koje donese gospođa Vesna, hodam po pučkim kuhinjama. Razveden sam imam dvoje djece. Spavam inače kod prijatelja, u tavanskom dijelu ili između kuće i garaže. Imam mirovinu oko 300 eura, ali to nije dovoljno za stanarinu.
Može se preživjeti, ali toliko bi trebao platiti sobičak neki. Nudili su mi smještaj u Kosnici ali čuo sam svakakve priče pa onda ne bih dokle ide ovako. Nema tu pomoći nego dokle ide, ide. Pomognu mi djeca tu i tamo, i brata imam”, kaže o svom stanju jedan od putnika.
Zašto baš Ogulin
U Ogulin idu jer je taj kolodvor otvoren tijekom noći i prostor griju dva velika radijatora pa je to zapravo najtoplije mjesto na kojem mogu prespavati.
“Je**ga desilo mi se. Nemam gdje spavati. kad nisam u vlaku onda lutam. Nisam ja bijednik neki, Ja sam vkv majstor krovopokrivač. Jednostavno kad nemam gdje, onda snalazi se. Teško je kad nemaš kuće. Je*ga, desi se ta situacija. Desi se.
Tužan je ovo život, to je tužna riječ. Nisam ja to od jučer postao, nego danas imaš sutra nemaš. Ima jedno tri godine da ovako živim. Nije to jednostavno. Ne vidim neki izlaz”, ispričao nam je drugi putnik posljednjeg kupea vlaka za Ogulin koji je u 50-im godinama života.
Pukovnik Zoran
Jedini putnik iz vlaka koji nije tražio da mu zaštitimo identitet je pukovnik Zoran koji je rat proveo u 1. gardijskoj brigadi Tigrovi. Kaže da nije beskućnik i da ima dobru mirovinu od 1500 eura. Objasnio nam je zašto on živi kao da je beskućnik.
“Ja se družim s njima. Platim im pivu. Nemam stan. Plaćam stan i onda mi gazdarica ne da da dovedem nekoga na kavu onda ja odem i ostavim sve, i stvari i sve. Ne trpim ja to, nemam živaca.”
Zagrebačka humanitarka Vesna Ribarić s kojom smo krenuli na ovo putovanje kaže kako je ovo hrvatska svakodnevica. S njom smo na noćno putovanje do Ogulina krenuli kako bi danas, 16. studenoga 2025. kada se obilježava 9. Svjetski dan siromaha, katolički spomendan koji je ustanovio papa Franjo 2016. godine., skrenuli barem malo pozornosti na ljude koji su ostalima često nevidljivi.
“Hrpa beskućnika vam tako noću putuje vlakovima po Hrvatskoj jer im je unutra toplo. Osim do Ogulina koji je najtopliji kolodvor idu i na dugačke vožnje do Vinkovaca, Vukovara, Splita pa natrag do Zagreba i tako provedu noć na toplom. Tko nije vidio na svoje oči ne vjeruje da se to događa, ali to vam je realnost koji mnogi ne žele vidjeti”, rekla je Vesna.
U Ogulin smo stiglo oko ponoći, a svi putnici s kojim smo proveli noć u vlaku na toplom su kolodvoru ostali spavati do vlaka koji se vraća za Zagreb oko 4 ujutro. Treba mu dva sata do Zagreba, taman, kažu, kad počnu voziti tramvaji pa se mogu preseliti u njih na toplo.
