Robert Modrić jedan je od ratnika Oluje čija priča o sudjelovanju u velikoj akciji te Domovinskom ratu počinje daleko od Hrvatske. Robert je do rata živio u sasvim drugačijem svijetu od tadašnje Jugoslavije, preko ‘velike bare’, u SAD-u.
“Ja sam odgojen u domoljubnoj katoličkoj obitelji, član folklornog društva, ministrant. Došao sam ovdje na ljetovanje 90.-te godine s mojom mamom koja je sada pokojna. Tad je tama bila balvan revolucija. Srbi su bili zablokirali ceste i već se tad pričalo o formiranju redarstvenih snaga. Ja sam došao iz drugačijeg svijeta, mislio sam da je BiH dio Hrvatske.
Dva puta sam se pokušavao prijaviti u vojsku, ali me nisu htjeli primiti jer sam bio iz inozemstva. Odlučio sam se preseliti u Međugorje, roditeljima sam rekao da mislim ići u fratre da im ne govorim se pokušavam prijaviti u specijalnu policiju. Na kraju sam primljen. Morali su me provjeravati kod našeg župnika u Chicagu. On je rekao nema problema ja sam ga krstio, znam mu obitelj.”
Kroz Oluju u Termitima
Do Oluje je prošao razna ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini da bi u Oluji sudjelovao u sklopu postrojbe Termiti, 2. bojna 9. gardijske brigade.
“Mi smo bili na potezu Velebit. Probili smo tamo četnike i spustili se kod Zatona. To je trajalo tri dana. Naši su izviđači tjednima i mjesecima prije noću pronalazili puteve kojima ćemo se mi probijati. Oni su na tim potezima očistili minska polja tako da možemo glatko proći.
Oni nisu imali tu puno snaga, to gdje smo mi prolazili to je sve bilo minirano. Naši diverzanti su očistili te mine prethodno. Dio naših je stradao od mina koji su skrenuli s puta, neki vezisti, ali nitko nije poginuo, samo su ranjeni.”
Zahvaljujući dobrom planiranju i organizaciji akcije nisu imali puno stradalih.
“Poginuo je naš pukovnik Župan. Kad su išli osvajati jedan dio područja ranjen je snajperom u vrat pa je iskrvario. On je poginuo i bilo je još nešto više od trideset ranjenih. Ovdje kod nas su vam se oni razbježali.
Mi kad smo probili njihovu prvu liniju praktički nije ni bilo otpora. Meni je to bilo ‘walk in the park’ kako bi rekli u Americi. Nije da se ne bojiš. Uvijek se paziš. Kad je čistina pretrčavaš, ali kad smo probili prvu liniju to vam je bila gotova priča”, kaže Robert.
Odjeknula objava poznatog Srbina uoči Oluje: ‘Ne bi ’95. bežali na traktorima’
“Jednom sam se skoro smrzao”
Najteže mu je u ratu bilo biti bez vode dva dana s četrdeset kilograma opreme na leđima na temperaturama od preko tridesest stupnjeva.
“Jednom sam se skoro smrzao na smrt. Gadno je bilo i protiv njihovih tenkova. Gađaju te granatama po cijeli dan. Jedan je bio ranjen u polju nekih pet stotina metara od mene u polju.
On viče upomoć, upomoć, a ovi gore čekaju na brdu iznad jedno dva tri kilometra od nas i drže ga na ciljniku. Namjerno su ga ranili da bi mu mi išli pomoći pa da mi poginemo. Onda su ipak opalili još jednu granatu pa ga ubili. To su strašne stvari.”
Razočaran stanjem u državi
Robert je i nakon rata ostao u Hrvatskoj. Sada je gradski vijećnik u Zadru. 30 godina nakon Oluje nije zadovoljan stanjem u državi.
“Katastrofa. U osam godina 400 tisuća mladih je napustilo državu. Ovi su doveli zamjensko stanovništvo. Mislim da nitko nije išao ginuti u Oluji niti u jednoj akciji da bi danas u blagodatima ove države uživali stranci.
To sve planski rade. Da sam znao možda bi spakirao torbe 1995. i vratio se odakle sam i došao. Sad je gotovo. Imam 55 godina i ostat ću tu i boriti se kako znam. Kroz politiku”, zaključuje razočarano Robert Modrić koji je zov Domovine devedesetih čuo i preko oceana i odazvao se.
Incident u srcu Zagreba, orila se Thompsonova pjesma: ‘Ostavite nas Hrvate na miru’
