Stručnjaci upozoravaju na porast samoozljeđivanja među adolescentima u Hrvatskoj – alarmantni podaci, potresna svjedočanstva i poziv na pravodobnu intervenciju.
U Hrvatskoj je sve više mladih koji se svjesno i namjerno samoozljeđuju – ponašanje koje, iako nije pokušaj samoubojstva, ukazuje na duboke emocionalne poteškoće. Procjenjuje se da se svaka treća ili četvrta mlada osoba barem jednom u životu samoozlijedila kako bi se nosila s emocionalnim bolom, traumama ili pritiskom iz okoline.
“Samoozljeđivanje je najčešće poziv u pomoć, a ne izraz suicidalne namjere”, ističe Kristina Majer Čekada, autorica digitalne knjige “Samoozljeđivanje kod adolescenata” i nastavnica u Medicinskoj školi Pula. Objašnjava kako oblici samoozljeđivanja uključuju rezanje, grebanje, paljenje kože, udaranje sebe ili predmeta, grizenje te čak namjerno sprječavanje zarastanja rana.
Drama u zagrebačkim Dugavama, uhićen Nepalac: ‘Doslovno sam se počela tresti’
Šokantni podaci među srednjoškolcima
Istraživanja pokazuju da se između 10 i 40 posto mladih barem jednom samoozlijedilo, a stvarne brojke mogle bi biti i veće zbog srama i skrivanja. Posebno zabrinjava podatak iz istraživanja provedenog 2023. među zagrebačkim srednjoškolcima, koje pokazuje porast od gotovo 50 % u samo pet godina. Godine 2021. čak 29 % srednjoškolaca priznalo je samoozljeđivanje, u usporedbi sa 17 % iz 2016.
Majer Čekada napominje kako je pandemija covida imala snažan utjecaj na mentalno zdravlje mladih i vjerojatno pridonijela ovom porastu.
Samoozljeđivanje je najčešće tijekom adolescencije i rane odrasle dobi, a češće se javlja kod djevojaka. Dječaci pak najčešće pribjegavaju fizički agresivnijim oblicima poput udaranja šakom ili glavom.
“To nije samostalna dijagnoza, već simptom dubljih psihičkih poteškoća”, kaže dr. Ivica Šain, specijalist adolescentne psihijatrije u pulskoj bolnici. Objašnjava kako je adolescencija razdoblje identitetske krize, povećane anksioznosti i emocionalnih previranja, u kojem neki mladi pribjegavaju samoozljeđivanju kao privremenom “olakšanju”.
Potresna svjedočanstva djevojaka
Šain upozorava i na to da takvo ponašanje često ostaje neprimijećeno jer mladi nose dugu odjeću, čak i pri visokim temperaturama. Povlačenje iz društva, izbjegavanje škole, promjene u ponašanju ili novo društvo mogu biti znakovi za uzbunu.
U digitalnoj knjizi predstavljena su i anonimna iskustva mladih. Jedna djevojka ispričala je da se počela samoozljeđivati s 15 godina nakon što je doživjela izopćenje i ismijavanje zbog siromaštva.
“Doživjela sam i fizičko nasilje od osobe kojoj sam vjerovala. Kasnije sam razvila bulimiju, a zatim i anoreksiju”, ispričala je. Spas je pronašla u otvorenom razgovoru s roditeljima i podršci stručnjaka, posebno psihologinje koja joj je pomogla izgraditi samopouzdanje.
Druga djevojka počela je s rezanjem u dobi od 14 godina, nakon što su je druga djeca zadirkivala jer ju je napustio otac.
“Najviše mi je pomoglo kad sam počela postavljati ciljeve i baviti se sportom”, rekla je.
Zagrepčanka sa zapada grada opisala tko noću izlazi na ulice: ‘E o tome se ne piše’
Potreba za stručnom pomoći i edukacijom
Psihologinja Snježana Grgić iz Medicinske škole Pula ističe da samoozljeđivanje proizlazi iz kombinacije biološke ranjivosti i psihosocijalnih čimbenika. “Mozak adolescenata još nije u potpunosti razvijen, osobito dio zadužen za kontrolu impulsa i donošenje odluka. Istovremeno, emocionalni centri mozga su vrlo aktivni, što otežava nošenje s intenzivnim emocijama”, kaže Grgić.
Među faktorima rizika navodi perfekcionizam, nisko samopoštovanje, razvod roditelja, zlostavljanje i izloženost nasilju ili traumama.
Liječenje najčešće uključuje individualnu ili grupnu psihoterapiju, a ključno je uspostaviti odnos povjerenja. “Ponekad je dovoljno uključiti roditelje i osigurati podršku, a adolescenti shvate da njihovi problemi ipak nisu nerješivi”, dodaje Šain.
Stručnjaci pozivaju roditelje, nastavnike i društvo u cjelini da obrate pozornost na rane znakove samoozljeđivanja, izbjegnu osudu i pruže podršku. Pravovremena reakcija i uključivanje stručnjaka mogu značiti razliku između trajne traume i početka procesa ozdravljenja.
