Zagrepčanka Hana objavila je emotivnu objavu koja je mnoge čitatelje i pratitelje ostavila “bez teksta”. Objavila ga je preko Facebook grupe “Šapoljupci”, a mi ga, uz dopuštenje, prenosimo u cijelosti:
“Ovo je Roki, čistokrvni njemački ovčar. Udomljen je k’o štene preko Noine arke iz uzgoja, međutim već kao štenetu mu se vidjelo da će imati ozbiljne probleme sa stražnjim nogama i kukovima pa se poklanjao.
Definitivno najslađa priča. Kada je tata išao po njega, kupio on ogrlicu tako za psa i otišao u azil po psa, tako on došao tamo i ugledao Rokija, ogrlicu je samo stavio u džep, a djelatniku je rekao da ju je zaboravio. Zašto? Pa zato što ogrlicu koju je kupio, Rokiju je mogao objesiti samo o rep jer sa četiri mjeseca je bio jaakoo velik.
I tako je došao Roki i mala Hana za njim. Roki je Hanu prihvatio istog trena kada je došla iz bolnice. Svaki put kada je Hana plakala on je tražio da ga puste u kuću da ju provjeri. Svaki put kad je mama išla s Hanom u šetnju, Roki je šetao uz kolica. I uvijek je spavao uz nju. Kada je Hana porasla, počela je brinuti o Rokiju da uvijek ima sviježu vodu i hranu. Najdraža stvar im je bila jest sladoled (liz meni, liz tebi) i puding čije je čašice uvijek morao oblizati.
Druga najdraža priča. Baka stavila protvan s mlincima i picekom, vrelo iz rerne, na stol da se malo ohladi kako bi mogla narezat. I tako baka izašla van na dvorište zavuzgat cigaru, a nije zatvorila vrata kuće (bilo je ljeto) i Rokiju je nesto fino zamirisalo pa je njegova njuška odlučila provjeriti što je u pitanju. Njegova njuška je dobila odgovor na pitanje, ali baka i roditelji nisu nikad da kako je on mogao uzet cijelog vrelog piceka i odnijeti ga van, bez da išta prosipa, ostavi neki nered i bez da je itko vidio…
Roki je bio prava legenda i svi iz kvarta su ga znali jer je bio jako mazan i obožavao je djecu zato je moju frendicu stalno štipao za guzu jer mu se baš jako svidjela. Kad je Roki prešao desetu godinu svog života, vidjelo se da mu više nije baš lako, nije mogao puno trčati, ali se uvijek jednako veselio i nikad neću zaboraviti tu sreću. Treća priča, tužna. Roki je star 13 godina, iz mjeseca u mjesec mu je sve gore i gore, Hana svaki dan nosi zdjelice pred njega kako ne bi morao puno hodati i da mu je lakše jesti i piti. Počela je provoditi više vremena uz njega jer zna da mu treba. Tata je zvao prijatelja veterinara i on ga je došao pregledati te je rekao kako je vrijeme da Roki ode na drugu stranu jer se navodno pati.
Hana kad je to saznala je htjela s Rokijem pobjeći daleko od svih. Kako joj nakon (njenih) 9 godina mogu uzet brata. Nije htjela dopustiti da ode. A Roki je sve znao. Od posjeta Veta Roki je prestao jest, znao je. Jeo je jedino Hani iz ruke. Htio je Hani pokazati da ga mora pustiti. Hana je to shvatila.
Par dana nije išla u školu kako bi zadnje vrijeme provela samo sa njim. Svaki dan su papali i sladoled i puding i piceka i kolača ma svega je jeo. I došao je taj dan. Došao je Vet. Hani se srce drapalo jer se morala pozdravit s njim i pustiti ga. I toliko ju je boljelo da nije imala snage držati ga za šapu dok odlazi sa ovog svijeta.
Tata ju je poslao u dućan s prijateljicom (onom koju je volio štipati) da uzmu sladoled. Na povratku iz dućana tata i mama su ih pokupili s autom. Sjele su na zadnji sic, a Roki je iza njih u gepeku bio zamotan u deke. Tata ih je odveo na lijepo mjesto i Hana je pronašla predivno drvo.
Pored tog drveta tata je iskopao jako duboku jamu u koju je položio Rokija, pomolili smo se, bacili malo zemlje te ga je tata zasuo zemljom (i tata je pustio suzu). Čak smo mu i lampion zapalili, a tata je našao kamen i iscrtao na njega Roki 27.4.2011. Uspavan je točno pet mjeseci nakon mog rođendana i dva mjeseca nakon što mi je djed umro. Roki je bio heroj mog djetinjstva i naučio me svim važnim stvarima u životu.. empatija, zahvalnost, odanost i ljubav. Roki volim te skroz do gore i preko, do mjeseca i onih zvijezda u kojima se skrivaš. Hvala ti Roki”, napisala je Zagrepčanka Hana.
