Svake godine, 1. listopada, svijet obilježava Međunarodni dan starijih osoba, dan posvećen priznavanju doprinosa i uloge starijih članova našeg društva. Utemeljen od strane Ujedinjenih naroda 1990. godine, ovaj dan ima za cilj povećati svijest o izazovima s kojima se starije osobe suočavaju, ali i istaknuti njihovu vrijednost u obiteljima, zajednicama i društvu u cjelini.
Globalno, stanovništvo stari brže nego ikada prije. Prema podacima Ujedinjenih naroda, do 2050. godine više od 20% svjetske populacije bit će starije od 60 godina. Taj demografski trend donosi niz izazova, osobito u smislu zdravstvene zaštite, socijalnih usluga i ekonomskog osnaživanja starijih osoba.
Međunarodni dan starijih osoba prilika je za sve nas da razmislimo o načinu na koji se odnosimo prema starijim članovima društva. Često su oni nevidljivi ili marginalizirani, a njihova prava i potrebe ne dobivaju dovoljno pažnje. Ovaj dan potiče na promišljanje o uključivanju starijih osoba u svakodnevni život, te na borbu protiv predrasuda, diskriminacije i nasilja prema njima.
Odjeknula vijest: Hrvatskim umirovljenicima na račune stiže od 170 do 240 eura
Čuvari kulturnog naslijeđa i povijesti
Starije osobe su često čuvari kulturnog naslijeđa i povijesti, nositelji životnih iskustava i mudrosti. Njihova uloga u odgoju mlađih generacija i prijenosu znanja od neprocjenjive je važnosti. No, unatoč njihovom doprinosu, mnogi stariji ljudi suočavaju se s izazovima poput socijalne isključenosti, zdravstvenih problema i financijske nesigurnosti.
U Hrvatskoj, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, oko 20% populacije starije je od 65 godina. Ta brojka raste, što zahtijeva dodatna ulaganja u socijalne i zdravstvene usluge koje su prilagođene potrebama starijih osoba. Pitanja poput dostupnosti odgovarajuće zdravstvene skrbi, financijske potpore te borbe protiv osamljenosti ključni su izazovi s kojima se stariji suočavaju, a koja zahtijevaju sustavno rješavanje.
Međunarodni dan starijih osoba podsjetnik je da starost nije teret, već prirodni dio životnog ciklusa. Kako bi starije osobe imale kvalitetan i dostojanstven život, potreban je zajednički napor svih – obitelji, zajednica, institucija i vlada.
‘Imam mirovinu manju od 600 eura’
Poštovanje, razumijevanje i skrb za starije osobe ne smije biti ograničeno samo na jedan dan u godini, već mora postati dio naše svakodnevne kulture. Na ovaj način gradimo društvo koje prepoznaje i cijeni doprinos svih svojih članova, bez obzira na njihovu dob.
A mi smo povodom ovog dana razgovarali sa zagrebačkom umirovljenicom 87-godišnjom Anom koja nam je kako kaže olakšala dušu kad smo je nazvali da popričamo o njenim umirovljeničkim danima i kako ih provodi.
Najprije smo je upitali ono klasično pitanje, kako danas u Hrvatskoj živi umirovljenica.
“Živim kao mnogi bijedničkim životom, imam mirovinu manju od 600 eura, moram platiti sve režije i davanja koja su sve skuplja, država što pomaže i pokušava nam olakšati mislim da radi premalo i ne mogu reći ništa previše pohvalno” kazala nam je u jednom dahu i dodala: “Spajam kraj s krajem iz mjeseca u mjesec i malo si toga mogu priuštiti”.
Zagrepčanin u šoku: ‘Nećete vjerovati koliko su jeftinije hrvatske mandarine u Sloveniji’
Kako se hrani s malom mirovinom
Upitali smo je također kako se hrani.
“Evo što vam ja jedem svaki dan. U dućanu si uzmem ono najosnovnije. To su vam jeftine stvari, na akcijama. Puno toga radim i napravim sama za ručak, ne kupujem zaista ništa previše kad odem u kupovinu. Putra, pekmeza. Meso na akciji. Dobra sam kuharica pa se znam snaći s namirnicama. Malo jabuka, brašna i pojede se i pita ili štrudla od jabuka. U mirovini treba biti domišljat i snalažljiv kad je kuhanje i korištenje namirnica jer malo novaca ostane nakon što se plate sve režije”, kazuje nam gospođa Ana.
Idućim nas je pak odgovorom oduševila, kad smo je upitali kako kakav joj je društveni život i kako provodi vrijeme.
“Ja vam nisam ona tipična umirovljenica, i vrlo sam nemirna duha. Ne mogu biti doma, volim se družiti, idem na umirovljeničke zabave i izlete i tako mi prolaze dani. Ne volim one koje se samo zatvore doma i potpuno su neaktivni, ja nisam takva” ističe.
Za kraj smo je upitali što joj je najgore kod starosti i tih godina? Najgora je naravno samoće, iako me moja kćerka i unuk naravno obilaze, tu samoću koristim da se nečim bavim, nađem si zanimaciju a kako sam i rekla nemirna sam duha i jednostavno mora te se družiti i biti aktivni da ove umirovljeničke dane podnesete što vedrije i ljepše unatoč svim problemima kojima smo izloženi”, završila je gospođa Ana u vedrom tonu.
