Zagreb ima veliki problem: ‘Treba pritisnuti SOS tipkalo i obratiti se vozaču’

Svakodnevno objavljujemo priče naših sugrađanka koje su se našle u situaciji da ih netko zlostavlja u javnom prijevozu. Ako ste se našle u istoj situaciji i želite podijeliti svoje iskustvo, možete nam se javiti na: [email protected]. Mi ćemo, nakon primitka vaših iskustava, kontaktirati odgovorne institucije kako bismo provjerili što se radi po tom pitanju kako bi se ženama pomoglo da se takve stvari u javnom prijevozu ne događaju.

Svaki dan tisuće ljudi koristi javni prijevoz kako bi stigli na posao, u školu, liječniku ili kući. Tramvaji i autobusi trebali bi biti sigurna mjesta, no nažalost, za mnoge žene i djevojke ti su prostori daleko od sigurnih. Intimno uznemiravanje u javnom prijevozu događa se svakodnevno, najčešće je skriveno u gužvama kada predatori koriste priliku za zlostavljanje, neprimjereno diranje ili čak i gore.

Koliko su žene nezaštićene govore ispovijesti naših čitateljica. Kako bi riješili ovaj veliki problem pitali smo i stožer kandidatkinje za gradonačelnicu Marije Selak Raspudić. Odgovorila nam je kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika Milka Rimac Bilušić.

Žrtva nikada nije odgovorna

„Spolno uznemiravanje žena općenito je tema o kojoj se nedovoljno govori, a kada se dodatno svede na konkretan kontekst, poput javnog prijevoza – dolazimo do gotovo potpune šutnje. Budući da većina žena ne prijavljuje ovakve oblike uznemiravanja, ne postoje ni precizni podaci o stvarnim razmjerima problema. No, ako znamo da tek vrlo mali postotak žena prijavi čak i kaznena djela poput silovanja, možemo opravdano pretpostaviti da se i ovdje radi o visokoj razini neprijavljivanja i ozbiljnom javnozdravstvenom i sigurnosnom pitanju.

U Republici Hrvatskoj pa tako i u Gradu Zagrebu sustavno izostaje poticanje otvorene i ozbiljne javne rasprave o ovoj temi, a upravo je ona nužna kako bi se nasilje prepoznalo, osudilo i spriječilo. O spolnom uznemiravanju, pa i onom u javnom prijevozu mora se govoriti jasno, glasno i bez umanjivanja ozbiljnosti. Svaka šutnja, svako okretanje glave, svako „nije to ništa strašno“ stvara prostor u kojem se nasilje normalizira i ponavlja“, kaže Rimac Bilušić.

Istraživanja i svjedočanstva pokazuju da je jedan od glavnih problema osjećaj da prijava neće rezultirati nikakvim konkretnim ishodom, ili da će žrtva biti okrivljena za „pretjerivanje“. Upravo zato mnogi takve situacije ne prijavljuju čime se stvara začarani krug u kojem počinitelji ostaju nekažnjeni, a žrtve ušutkane.

Ivana Kekin o grozotama u javnom prijevozu: ‘Ključ problema je u društvu’

SOS tipkalo

„Prije svega, važno je neprestano isticati i naglašavati da žrtva nikada nije odgovorna. Spolno uznemiravanje u javnom prijevozu nije „manja” ili „manje važna” vrsta nasilja te se ne smije trivijalizirati. Ženi koja doživi ovakav oblik nasilja bi trebala u trenutku incidenta jasno i glasno ukazati na uznemiravanje kako bi alarmirala druge putnike i vozača.

Također, ukoliko je dostupno žrtva može pritisnuti SOS tipkalo ili se izravno obratiti za pomoć vozaču. Nakon incidenta, žrtva bi trebala prijaviti incident policiji i pružatelju usluge javnog prijevoza jer svaka prijava može pomoći u praćenju i sprječavanju ponavljanja istih obrazaca.

Naravno, u trenutku incidenta često nastupa šok i žrtva ne zna kako reagirati upravo zato je važno sustavno podizanje svijesti i osiguravanje sustava podrške koji ženi omogućuju da zna kome se može obratiti i što učiniti“, pojašnjava naša sugovornica.

Sustavna edukacija zaposlenika u javnom prijevozu

Javne površine, uključujući i prijevoz, moraju biti sigurni za sve bez obzira na spol, dob, izgled, itd. Gužve, anonimnost i nedostatak fizičkog prostora omogućuju počiniteljima da nestanu u masi i tako izbjegnu bilo kakvu odgovornost.

„Načini za smanjenje ovakvih incidenata zahtijevaju sustavan i višerazinski pristup u kojem svaka odgovorna institucija mora preuzeti svoj dio uloge. Grad Zagreb i ZET moraju prije svega osigurati vidljivost problema kroz javne kampanje koje jasno i nedvosmisleno komuniciraju što spolno uznemiravanje jest, da ono postoji u javnom prijevozu te zašto je neprihvatljivo i kako se može prijaviti. Takve kampanje trebaju imati edukativni, ali i mobilizacijski karakter – kako bi potaknule javnost na solidarnost i pravovremenu reakciju.

Uz to, nužno je provesti sustavnu edukaciju vozača i ostalih zaposlenika u javnom prijevozu o prepoznavanju i pravilnom postupanju u situacijama spolnog uznemiravanja. Vozači nisu samo operativno osoblje oni su prva točka kontakta s putnicima i njihova osposobljenost može činiti razliku između nevidljivosti i intervencije“, kaže Rimac Bilušić.

Zagrepčanka o muškarcu iz tramvaja: ‘Svi se prave ‘grbavi’, a kad sam viknula, na prvoj stanici je izašao van’

Osigurati dostupnost SOS tipkala u vozilima

Dodaje kako fizička sigurnost također mora biti prioritet. Sva vozila javnog prijevoza trebaju biti opremljena kvalitetnim sustavima video nadzora, a stajališta dobro osvijetljena.

„Potrebno je osigurati dostupnost SOS tipkala u vozilima i jasno istaknute upute za prijavu incidenata kako bi putnici znali kome se i kako mogu obratiti u realnom vremenu. Konačno, važno je strateški raditi i na rasterećenju linija te smanjenju gužvi, budući da fizička blizina, osobito u pretrpanim vozilima, često omogućuje napadaču prostor za djelovanje bez svjedoka ili reakcije.

Usporedno s navedenim mjerama, nužna je suradnja s policijom i uključivanje stručnjaka za sigurnost i zaštitu ljudskih prava kako bi se izgradio učinkovit i održivo sustav prevencije, ali i intervencije“, predlaže naša sugovornica.

Svatko misli da je nečija tuđa odgovornost da pomogne

Mijenjanje kulture šutnje i prebacivanja odgovornosti je velik izazov. Sustavno izostaje poticanje otvorene i ozbiljne javne rasprave o ovoj temi, a upravo je ona nužna kako bi se nasilje u bilo kojem obliku prepoznalo, osudilo i spriječilo, smatra Rimac Bilušić.

„O spolnom uznemiravanju, pa i onom u javnom prijevozu, mora se govoriti jasno, glasno i bez umanjivanja ozbiljnosti. Svaka šutnja, svako okretanje glave, svako „nije to ništa strašno“ stvara prostor u kojem se nasilje normalizira i ponavlja. A to ne smijemo dopustiti.
Efekt promatrača je psihološki fenomen poznat još od 1968. godine kada je znanstveno dokazano da se s većim brojem promatrača, smanjuje šansa da ćete dobiti pomoć ukoliko se nađete u nevolji. U podlozi ovog efekta je više toga, ali ključno je da u trenutku kada ima više promatrača dolazi do difuzije odgovornosti te svatko misli da je nečija tuđa odgovornost da pomogne.

Da bismo to promijenili, potrebno je aktivno raditi na razvoju kulture civilne hrabrosti i solidarnosti. Važno je pokrenuti javne kampanje kroz koje će se naglašavati da svatko može reagirati, i to bez ugrožavanja vlastite sigurnosti – verbalnom podrškom žrtvi, pozivanjem vozača, snimanjem incidenta ili pozivom policiji. Žrtva koja vidi da nije sama već je na pola puta do pravde. Zajedno, možemo i moramo stvarati javni prostor u kojem je uznemiravanje neprihvatljivo i neprolazno“, zaključuje Rimac Bilić.

Snimili grozotu u tramvaju u osam navečer: ‘Cura je potresena, nije znala kako reagirati’