Brigitte Bardot, legendarna francuska glumica i pjevačica, preminula je u 91. godini, javljaju strani mediji. Bardot je međunarodnu slavu stekla 1956. filmom And God Created Woman, kojeg je napisao i režirao njezin tadašnji suprug Roger Vadim, i tijekom sljedeća dva desetljeća postala simbol “sex kitten” arhetipa.
Početkom 70-ih najavila je umirovljenje iz glume i sve se više posvetila političkom angažmanu. Njezina glasna podrška pravima životinja s vremenom je prerastala u kontroverzne izjave o etničkim manjinama i otvorenu podršku francuskoj krajnjoj desnici Front National, što je rezultiralo nizom osuda zbog širenja mržnje.
Rođena 1934. u Parizu, Bardot je odrastala u imućnoj, tradicionalno katoličkoj obitelji, no dovoljno se isticala kao plesačica da bi joj omogućili studij baleta i mjesto na prestižnom Conservatoire de Paris. Istovremeno je radila kao model, pojavivši se na naslovnici Ellea 1950. sa samo 15 godina. Modeling joj je otvorio vrata filmskih uloga; na jednom je audiciji upoznala Vadima, kojeg je 1952. godine, nakon što je navršila 18, i udala. Bardot je igrala manje uloge, postupno stječući veću prepoznatljivost; bila je ljubavni interes Dirka Bogardea u filmu Doctor at Sea, velikom hitu u Velikoj Britaniji 1955. Međutim, Vadimov And God Created Woman, u kojem je Bardot igrala neustrašivu tinejdžericu u Saint-Tropezu, učvrstio je njezin imidž i pretvorio je u međunarodnu ikonu. Film je bio veliki hit u Francuskoj, ali i globalno, lansirajući Bardot u sam vrh francuskih glumaca.
Inspiracija za intelektualce i umjetnike
Osim filmske publike, Bardot je brzo postala inspiracija za intelektualce i umjetnike; među njima su bili mladi John Lennon i Paul McCartney, koji su tražili od svojih tadašnjih djevojaka da pofarbaju kosu u plavo poput nje. Kolumnist Raymond Cartier objavio je 1958. u Paris-Matchu opširan članak o “le cas Bardot”, dok je Simone de Beauvoir 1959. napisala svoj poznati esej Brigitte Bardot and the Lolita Syndrome, prikazujući glumicu kao najoslobodjeniju francusku ženu. Godine 1969. Bardot je izabrana kao prvi stvarni model za Marianne, simbol francuske republike.
Početkom 1960-ih Bardot je igrala u nizu zapaženih francuskih filmova, uključujući dramu The Truth Henri-Georgesa Clouzota nominiranu za Oscara, Louis Malleov Very Private Affair (nasuprot Marcello Mastroianniju) i Godardov Contempt. U drugoj polovici desetljeća prihvatila je niz holivudskih ponuda: među njima su bili Viva Maria!, periodična komedija smještena u Meksiko s Jeanne Moreau, i western Shalako sa Seanom Conneryjem.
Paralelno je vodila glazbenu karijeru, uključujući snimanje originalne verzije Gainsbourgovog Je T’Aime … Moi Non Plus, koju je Gainsbourg napisao za nju tijekom njihove izvanbračne veze. Bojeći se skandala nakon što je njezin tadašnji suprug Gunter Sachs saznao, Bardot je zamolila Gainsbourga da ne objavljuje pjesmu; on ju je potom ponovno snimio s Jane Birkin, uz ogroman komercijalni uspjeh.
Pritisak slave
Bardot je sve više osjećala pritisak slave, rekavši za Guardian 1996.: “The madness which surrounded me always seemed unreal. I was never really prepared for the life of a star.” Umrla je iz glume 1973. sa 39 godina, nakon povijesne romanse The Edifying and Joyous Story of Colinot. Glavni fokus postao je aktivizam za zaštitu životinja; sudjelovala je u prosvjedima protiv lova na tuljane 1977. i osnovala Brigitte Bardot Foundation 1986.
Kasnije je slala prosvjedna pisma svjetskim liderima zbog pitanja poput ubijanja pasa u Rumunjskoj, delfina na Farskim otocima i mačaka u Australiji. Redovito je izražavala oštra stajališta o vjerskom klanju životinja. U knjizi A Cry in the Silence iz 2003. zalagala se za desnu politiku i napadala homoseksualce, učitelje i tzv. “islamizaciju francuskog društva”, što je dovelo do osude zbog širenja mržnje. Bardot je dugo podupirala Front National (danas National Rally), rekavši Guardianu: “On the terrifying surge of immigration, I share [Jean-Marie Le Pen’s] views completely.” 2006. u pismu tadašnjem ministru unutarnjih poslova Nicolasu Sarkozyju navela je da muslimanska populacija u Francuskoj “uništava našu zemlju nametanjem svojih djela”.
Bardot se udavala četiri puta: za Vadima od 1952. do 1957., Jacquesa Charriera od 1959. do 1962. (s kojim je 1960. dobila sina Nicholasa), Sachsa (1966.-1969.) i bivšeg Le Penovog savjetnika Bernarda d’Ormalea, za kojeg se udala 1992. Imala je i brojne istaknute veze, uključujući s Jean-Louisom Trintignantom i Gainsbourgom.














