Ovo je priča o Čovjeku i Rupi koji već mjesecima njeguju skladan odnos. On joj, a Igor Culjak mu je ime, svakog dana zaželi dobro jutro, porazgovaraju malo i tijekom dana, a rado će priču o Rupi podijeliti i sa svakim slučajnim prolaznikom.
Štoviše, Čovjek je proteklih tjedana po cijele dane uz ogradu svoje kuće, u nadi da će nekoga zainteresirati ta njegova Rupa, a malo ga je i strah. Jer, Rupa zna biti hirovita pa bi netko neoprezan mogao automobilom zapeti, zbog nje sletjeti s ceste, ozlijediti se ili gore. A Rupa nije kriva što je takva, prijeteća i na strmini, pa ju katkad ne vidi ni pješak, zbog čega je dobro da Igor dežura.
Poznaju se on i Rupa dugo, još iz razdoblja kada se krenulo s legalizacijom vode na ovim prostorima. Do prošle godine većina stanovnika tog “elitnog” dijela grada, podsljemenske zone netom nakon što se s Aleje grada Bolonje putnik namjeri kroz Dubravicu na Zelenu magistralu, ka plućima Zagreba. S lijeve strane prekrasan je prizor konja u lokalnom jahaćem klubu, a s desne u brdo vodi dvokraka ulica Rušiščak. Koja bi se, shvatit ćete, uskoro slobodno mogla preimenovati u ulicu Urušiščak.
Pomažu prolaznicima
Desni je odvojak, što vodi do tamošnjeg mehaničara, sasvim nezanimljiv za našu priču, ali lijevi je prava atrakcija. Pod kutem od 45 stupnjeva automobil se mora izboriti da bi krenuo dalje prema Borčecu, a mnogi u zadnji čas ugledaju Rupu točno na sredini ceste, čiji je promjer toliko da Igor s obje noge može stati u nju, a da prostora još bude. I onda – kuda? Netko hrabriji proračuna sinuse i kosinuse, pa se zaleti preko rupe nadajući se da ima dovoljno širok automobil, netko odustane pa unazad pomalo klizi prema početku ulice, dok im Igor i obitelj pomažu signalizirajući mahanjem ili, ponekad, sami sjednu u tuđe vozilo i pomognu ga sigurno spustiti jer iskustva već itekako imaju.
No, vratimo se vodi. Dakle, poželješe stanovnici elitnog dijela Zagreba živjeti malo kao i oni u običnim naseljima, pa se raspitaše što i kako da rade da i oni konačno legalno dobiju vodu, na koju su se dosad svakako spajali. Bezobrazna vam je to, elitna bagra, pa nikako nisu mogli pojmiti da njima voda zapravo ne treba, već uzeli stvar u svoje ruke pa se priključili, netko kod susjeda, netko na glavnu mrežu, kako je tko znao i umio. No, rekosmo, počeše to ipak papirnato rješavati i nakon nekoliko hodočašća do Radničke ceste u Zagrebu, sjedišta Vodovoda, bi dobro.
Radnici zagrebačkog Vodovoda i odvodnje došli su, napravili šaht, a Igoru su već oči zasjale kada je slavodobitno krenuo prema sudoperu. Čekao je koji trenutak da voda krene, valjda se sustav uhoda, što li, ali umjesto uobičajene vode, hladne i osvježavajuće, izlazila je nekakva nevidljiva, suha… Jest da voda mora biti prozirna, ali mokra bi barem trebala biti? Lupio se po čelu, pa shvatio da iz nove mreže do njega ne dopire ni kap.
Eskalirao zagrebački problem, sukobi susjeda u ulicama: ‘Buše se gume, trgaju brisači’
Radovi na Borčecu
Skroman čovjek pristojno je pitao je li možda došlo do kakvog kvara. Ne, rekli su mu, vodu si sami morate odvrnuti, to vam je tak’. A možete si i majstora naći, ako vam je lakše. A s obzirom da je Igor od operacije kuka na štaci, nije mu bilo baš spuštati se i odvrtati nekakve ventile, pa je mehaničar ipak morao odraditi svoje, no znate kakvi su vam oni, uvijek bi htjeli neke novce za taj svoj rad. I to je Igor platio, kao i sve dokumente, ali sad je još ostala rupa koja se otvorila prilikom prvih radova na izgradnji vodovodne mreže i šahta.
“I stoji. više ne znam koga ni zvati. U Holdingu mi uvijek kažu da oni nemaju dovoljno vremena za to, nemaju ljudi. Ovdje ljudi projure jer misle da to glavna cesta za Borčec, a nije, može se tu ovom drugom. Projure i kamioni, jer se Borčec uvelike gradi. Dežuram poput prometnog policajca, strah me, netko može svaki čas uletjeti kotačem u rupu.
Ne samo da će razbiti auto, mogu se ljudi i ozlijediti, ako nisu vezani izgubit će glavu”, zdvaja Igor. A ni Rupi nije drago što se je takva, kakve rupe već jesu, opasna i ružna. Vidi se na njoj da iz dana u dan naprosto propada, sva se u sebe, jadna usukala, kao da se povlači u dubinu. Kad bi barem nekog bilo da joj pomogne?
Pogotovo jer je, kazuje nam Igor, pored nje i maleni šahtić za otvaranje i vodomjer koji sada, s obzirom da cesta nije asfaltirana, stri. Kakve je sreće, obitelj bi ponovno mogla ostati bez vode jer tko i uspije zaobići rupu može “opaliti” u šaht, pa ga potrgati i eto priče s vodom i cestom opet na početku…
Cijelu smo priču o turističkoj atrakciji na Rušiščaku podijelili sa Zagrebačkim holdingom, točnije Zagrebačkim cestama i Vodovodom i odvodnjom. Desetak dana kasnije stigao je odgovor. “Vodoopskrba i odvodnja izvodila je tijekom lipnja vodoopskrbni priključak u ulici Rušišćak, kod kućnog broja 4, nakon čega su Zagrebačke ceste asfaltirale prijekop te su tom prilikom, po dojavi, sanirale i oštećenje kolnika kod kućnog broja 2”.
Zašto je sanacija rupe čekala “dojavu”, a gdje se očito referiraju na naš upit, umjesto da su je sanirali ranije kada ih je zvao Igor, nisu razjasnili.
