U nevjerojatno teškim okolnostima, zaboravljeni od društva i prepušteni milosti prirode, živeći u šokantnim uvjetima, Hamid i Zijada Šehić bore se da prežive svaki dan. Snimke njihovog života ispod savskog nasipa, samo nekoliko kilometara udaljene od centra Zagreba, pokazuju nevjerojatnu tragediju koja ih je zadesila.
Bez električne energije, bez pristupa vodi, žive u vlažnim i napuštenim radničkim barakama. Cijeli svoj radni vijek proveli su radeći u Hrvatskoj, u nekadašnjoj građevinskoj tvrtki Viadukt. No, propast te tvrtke značila je propast i za njihov život, a državljanstvo nisu dobili.
“Nakon što je tvrtka propala i kad nisam imao novca ni za hranu, stečajni upravitelj me ponudio poslom na minimalcu na porti. Ostali su međutim odbili, rekli su da neće raditi za takvu plaću. Tako sam ja proveo i po 14 sati na porti, bez grijanja, bez vode, bez osnovnih uvjeta”, ispričao je Hamid za Provjereno.
Teški zdravstveni problemi
Njegova mirovina iznosi samo 350 eura, iako je radio 43 godine u Viaduktu, dok je njegova supruga Zijada radila 35 godina.
Zijada je opisala dramatičan trenutak kada je Hamid doživio moždani udar: “Jednog dana, nakon što se vratio iz King Crossa, Hamid je pao ispred barake.” Ona je uspjela pozvati hitnu pomoć, a dok je Hamid bio u bolnici, Zijada je ostala sama.
“Mobitel mi je bio prazan i nikome nisam mogla javiti da sam tu sama. Deset dana sam bila sama, štakori su hodali po meni, bez kapi vode, gladna, žedna, u mraku”, opisuje potresne trenutke Zijada.
Osam godina već nemaju struju ni vodu, a većina ljudi je otišla. No, Hamid i Zijada nemaju kamo otići. Zijada je gotovo nepokretna, a Hamid se bori s posljedicama moždanog udara.
“Imam cistu na mozgu, liječnici je prate, ako bi se povećavala morat će je operirati. S tim da ja ne mogu napraviti korak, dva i padam”, ispričala je Zijada. “I sad malo mu je dobro, malo loše, malo dobro, malo loše, i kako se sada usuditi? Doktori kažu da će biti posljedica za njega, što i ima. Mislim dok dođe do prve bolnice u Tuzli koja je 50 kilometara od nas, znate kako moždani udar, i sami znate kako”, dodala je.
Lopovi im ukrali agregat
Život u barakama ispod savskog nasipa ispunjen je strahom. Nedavno su im lopovi ukrali agregat, ostavljajući ih bez izvora struje. Policija je reagirala bez ikakve korisne pomoći.
“Oborili su je na pod, ispremetali da vide ima li novca, uzeli agregat i otišli, Zvali smo policiju, policija rekla – pa što, ljudi kradu, što ćemo mi tu, ništa, napravili zapisnik i to je to”, priča Hamid.
Katica Bedaković, koja je odrasla u istim barakama, donijela je hranu i osnovne potrepštine obitelji Šehić, ali to nije dugoročno rješenje. Socijalna skrb je nekoliko puta nudila smještaj koji su oni odbili.
‘Molila sam Boga da me uzme’
“Ne mogu ih ostaviti ovdje. Oni nemaju što jesti, nemaju što popiti, nemaju vode, nemaju tableta za bolove, nemaju ništa”, govori Katica, a Zijada joj je beskrajno zahvalna na pomoći.
“Prije tri dana sam imala takve bolove, tako smo bili žedni, samo sam molila dragog boga da me uzme, i samo se odjedanput pojavila Katica, ona je bila tu, evo vidite, donijela nam je soka, maramice”, priča Zijada
Uvjeti u kojima žive Hamid i Zijada su nepodnošljivi, a njihova priča je simbol nepravde i zapostavljenosti. Hamid i Zijada Šehić bore se za svaki dan svog života, suočeni s vlastitim strahovima i bolima, u nadi da će im društvo pružiti potrebnu pomoć i podršku.
