Dan kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane, ali i svece koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a nisu kanonizirani naziva se Svi sveti. Blagdan je to koji se slavi 1. studenog, a ujedno je i državni blagdan u RH.
Što se pak tiče vjerskog aspekta, crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt nego život. Vjeruje se naime da Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Shodno tome Krist je otkupitelj svih ljudi, i Bog ih sve poziva da budu sveti.
S druge strane, u židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskoga rođenja, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću, a prvo su se slavili mučenici, no vremenom su isticani i asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi.
Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu.
Nakon Svih svetih dolazi i drugi blagdan, a to je Dušni dan koji se svake godine slavi 2. studenoga i to je dan kada se sjećamo svih svojih pokojnika. Taj dan su pohodi grobovima i grobljima znak pažnje i vjere. Tog dana ljudi se mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, nazoče svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo “gdje s oka svaka suza nestaje”. Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u zagrobni život.
