U osnovnoj školi 19-godišnjak je nožem nasrnuo na učiteljicu i učenike, prilikom čega je smrtno stradalo jedno dijete, a više osoba je ozlijeđeno. Šok, nevjerica, strah, panika, sve su to emocije koje danas osjećaju roditelji diljem Zagreba čija djeca pohađaju škole. Kako se postaviti u ovoj situaciji i pomoći djetetu koje ima mnoštvo pitanja teško je znati i odrasloj osobi.
Za djecu koja su bila na mjestu događaja treba organizirati pomoć, od same škole koja bi trebala organizirati kriznu intervenciju, za što postoje uhodani timovi koji se angažiraju preko Ministarstva znanosti i obrazovanja, kaže socijalna pedagoginja i psihoterapeutkinja doc. dr. sc. Tina Peraica. To je sve trenutno teže organizirati unutar škole s obzirom da su praznici.
„Pomoć treba organizirati za djecu, ali i sve djelatnike škole. Treba se i napraviti procjena kome treba daljnja pomoć. Osim spomenutog, svaka izloženost djeteta traumatskom događaju uključen je i roditelj. Svi su u ovom trenutku u velikom strahu, jer su svjesni razmjera i opasnosti situacije. Sada bi i unutar obitelji trebalo napraviti određenu intervenciju od strane roditelja, ali oni trebaju prvo sebe pokušati smiriti prije intervencije s djecom. Njihov nemir i uznemirenost će se prebaciti na dijete“, kaže Peraica.
Djeca trebaju znati da uvijek postoji netko s kime mogu razgovarati
Djeci u razgovoru oko situacije koja se dogodila jutros u osnovnoj školi treba pristupiti srazmjerno njihovoj dobi, kaže naša sugovornica. Primjerice, djeca u osnovnoj školi različito reagiraju od adolescenata, to znači da djeci treba stvoriti okruženje u kojem oni mogu izraziti svoje osjećaje i da mogu odaslati poruku da se osjećaju sigurnima da izraze svoje osjećaje.
„Treba djeci dati do znanja da postoje oni s kojima mogu razgovarati o događaju, bilo na razini škole ili u obitelji. Djeca do 11, 12 godina bi mogla donekle razumjeti što se dogodilo, ali su sklonija osjećaju krivnje, nemaju racionalno kompletnu sliku događaja, kao što bi imala starija djeca“, kaže Peraica.
Različita djeca će na različite načine reagirati, neki će se brzo adaptirati, a nekima će trebati duže vremena, kaže naša sugovornica. „Posebno je rizična skupina djece koja je direktno bila izložena, kod njih će biti izražena uznemirenost, strah, zapravo različiti simptomi traume. Ako dijete pokazuje bilo kakav problem uznemirenosti, tjeskobe ili bilo koji drugi, treba prepoznati i razgovarati s njima“, kaže Peraica.
Potreseni otac djevojčice iz škole u kojoj se dogodio napad: ‘Tata, bila sam brza’
Najgore je izbjegavati razgovor
Treba imati podržavajući, empatijski stav prema djeci i dati im do znanja da smo tu uz njih, da su sigurni, savjetuje naša sugovornica. Nakon ovakvih događaja važno je djeci omogućiti uvjete svakodnevne rutine, podrške, potaknuti na aktivnosti koje u ovom trenutku mogu biti zaštitne u ovom trenutku.
Svi roditelji bi trebali sa svojom djecom porazgovarati o tome da li znaju što se uopće dogodilo, kako bi imali uvid koliko oni o tome znaju, kaže Peraica. Najgore je što roditelji mogu napraviti jest da izbjegavamo da se ovo dogodilo i izbjegavati razgovore kao da se ništa nije zbilo.
„Razumljivo je da su roditelji uznemireni i da su u strahu te će se i oni pokušati odmaknuti od svega. Kada govorimo o stresnim i traumatskim situacijama nekad je lakše ponekad to izbjeći, no ovo je situacija o kojoj se treba razgovarati. Najgore je izbjegavati i minimizirati situaciju. Važno je da mi kao odrasle osobe budemo smireni prije nego krenemo u ovakav razgovor“, pojašnjava naša sugovornica.
Ako nismo smireni onda je bolje da možda drugi roditelj preuzme taj razgovor ili bi bilo idealno da oba roditelja porazgovaraju s djetetom. Djeca u višim razredima i srednjoškolci su na društvenim mrežama i oni će sve informacije pronaći i važno je saznati što oni znaju te kako se osjećaju vezano uz ovaj događaj. „Ako se procjeni da je dijete u strahu, zabrinuto ili osjeća drugu emociju, treba im dati priliku da iskažu te emocije“, kaže Peraica.
