Počneš tada ako si malo pomaknut, nabijati na k…. sve ministre zdravlja i zdravstva od Tuđmana na ovamo… skužiš da svi oni lažu uvijek i da je ona čuvena Hebrangova o laži i istini samo fraza, baš kao što su fraza sve Vargine priče o boljim uvjetima i smanjenim listama čekanja.
Jutros me prvi put nakon dugo vremena otac poljubio u kosu, onako kao nekada. Kao da me sprema na neku veliku bitku. A preda mnom je doista jedna takva. Najveća od svih do sada.
Preda mnom i u meni novi je život koji tek treba doći na svijet. Ali kako to obično biva u životu, ponekad ne ide onako kako zamisliš pa sam mimo svojih misli dospjela na odjel u kojem borave prave mame ratnice. Žene koje trudnoću moraju čuvati i strogi nadzirati. Upravo tim hrabrim ženama pridružih se i ja koja nisam pretjerano hrabra. Dapače, do svega ovog što se nadvilo nada mnom, najhrabriji pothvat ovog tipa u mojem životu bijaše sučeljavanje s onom običnom iglicom za vađenje krvi.
Prvi ulazak u labirint bolničkog hodnika potvrđuje sve moje razloge i strahove od ove institucije. Hladni, bijeli, neuredni i pomalo smrdljivi zidovi kao da pričaju bezbroj priča o životima, o borbama za opstanak, ali i o smrtima. Još hladniji od onih u hodniku bijeli su zidovi moje sobe i krevet uz prozor. Krevet koji škripi pričajući priču o tisuće onih koji su kroz njega prošli bas kao i kroz te jastuke i plahte. Krijem suze od svih onih oko mene koji su me dopratili u te zidove. A drhtanje u mojem glasu prekida krupi i hrapavi glas glavne sestre kojoj iz očiju kao da iskaču kodovi.
Svaki čovjek jedna je brojka poput paštete na traci kakve loše tvornice. Nabraja hladno i s visoka sve papire koji su mi potrebiti te me predaje u ruke mladog i ljupkog bića u plavoj kuti, dok oko mene salitiraju liječnici u bijelim odijelima. Osmijeh tog mladog bića koje unatoč pretrpanosti poslom pronalazi razlog za ljubaznost u ovim okolnostima, dovodi do spoznaje da one fraze o toplini i značaju ljudskog osmijeha zaista imaju smisla. Smije se i vraća mi osmijeh na lice, daje mi snagu da ja to mogu.
Ona je junak ovih ovdje žena kojima je potrebno i tako puno, i tako malo. Ona je i moj junak jer sretah prije nje još jedno komorno bicć za koje si ni danas ne mogu protumačiti zašto se tako smrknuta nije odlučila za rad u mrtvačnici, a ne za rad među trudnicama. Dok se tako misli roje po mojoj zbrkanoj glavi, na stol stiže obrok kojega ne zeliš ni najljućem neprijatelju. Shvatiš i među tim tuševima i zahodima sav jad i bijedu zdravstvenog sustava u kojem je sretan dan onaj kada u zahodu ima papira. Shvatiš da su sva moraliziranja o outsorcingu bila čisto i puko sranje jer jadne čistaćice u ovim ogromnim hodnicima niti dišu niti staju. Shvatiš i značaj onih priča o odlasku medicinskog osoblja u neki bolji svijet i život jer u međuvremenu i mrka sestra navuče osmijeh pričajući ti o malim plaćama, smjenama i činjenici da im fali osoblja. Počneš tada ako si malo pomaknut, nabijati na k…. sve ministre zdravlja i zdravstva od Tuđmana na ovamo… skužiš da svi oni lažu uvijek i da je ona čuvena Hebrangova o laži i istini samo fraza, baš kao što su fraza sve Vargine priče o boljim uvjetima i smanjenim listama čekanja.
Skinuti tada kapu valja svim hrabrim ženama čiji su kartoni samo broj u državi koja izumire, u sistemu koji niti mari niti stigne mariti. I sjetim se u svom tom košmaru tate koji je znao da je preda mnom najteža bitka. Bitka koju ću dobiti, jer moram.. ne samo zbog sebe, već i zbog bića koje je izabralo mene za svoju junakinju!
