Svake godine 5. listopada obilježava se Svjetski dan učitelja, dan posvećen svim učiteljicama i učiteljima koji svojim radom oblikuju budućnost društva. Učiteljski poziv u Hrvatskoj često je obilježen nedostatnim ulaganjima u obrazovni sustav, preopterećenošću administracijom te osjećajem da njihova odgovornost i doprinos nisu dovoljno priznati. O učiteljskom pozivu razgovarali smo s Brigitom Filipović-Papić, profesoricom defektologom iz Centra za odgoj i obrazovanje u Rijeci. Punih 26 godina radi s učenicima koji su snižene intelektualne sposobnosti i drugih utjecajnih teškoća.
“Danas je biti učitelj vrlo izazovno, obzirom na dinamiku promjena u samome društvu i školstvu, ali i nadalje vrijedno i plemenito zanimanje koji pokreću kotač života u učenicima. Učitelji danas nose veliko breme oko znanja, puno prilagodbi, a istovremeno manje stabilnosti i manje autoriteta. Prije je osim stabilnosti bilo i jednostavnije u radu. Danas je dinamičnije i izazovnije te traži stalno učenje i prilagodbu, ali jako opterećujuće. Naprosto nemate svoj vlastiti život. Roditelj si dozvoljava slati upite i konstatacije u svako doba dana i noći, bez obzira na dogovor“, kaže Filipović-Papić.
Govoreći o izazovima, naša sugovornica ističe da, s obzirom na to da radi s djecom s intelektualnim teškoćama, najčešće nailazi na nedostatak koncentracije i motivacije, različite razine predznanja i interesa unutar istog razreda, veliku izloženost tehnologiji te sve veći broj učenika s emocionalnim teškoćama.
‘Osjećam se kao uslužni servis, a ne učitelj’
Sve više čitamo kako se roditelji sve češće miješaju u nastavni proces, nameću svoje mišljenje, stavove, pa čak bez razložno prijavljuju učitelje. Dovoljan je podatak da su fakulteti zamolili roditelje da ne zovu, već da sve što je potrebno trebaju rješavati studenti sami.
“Kroz moje iskustvo roditelji stvaraju više problema. Naime, osim što roditelji previše štite djecu, ne dopuštaju im da preuzmu odgovornost. Ima onih koji očekuju “odlične” ocjene, ali ne pružaju podršku kod kuće, pod okriljem da moraju ovo…. moraju ono…. pa ne stignu pomoći djetetu pri pisanju domaće zadaće, navodno imaju puno obveza i slično.
Roditelji googlaju i smatraju da sve znaju. Vole se miješati u školski plan i program. Ukoliko kažete da njihovo dijete treba promjenu oblika školovanja, zahtijevaju informacije u prisustvo ravnatelja, povišenog su tona ili plaču. U takvim se situacijama osjećam kao uslužni servis, a ne kao učitelj. Balansiram između učenika i roditelja u nadi da neću narušiti mentalno zdravlje i harmoniju jedne obitelji“, priča nam naša sugovornica.
Isplivala snimka ispred trgovačke škole u Zagrebu: Jedan od dječaka morao je klečati i moliti
Sve veća razlika među učenicima
Svake godine se povećava postotak odgoda upisa djece u prve razrede škole. Oko 4138 djece, iako su stekla dob za polazak u školu, još će godinu dana ostati u vrtiću, odnosno u predškolskom programu. Taj trend postaje sve izraženiji problem jer se iz godine u godinu povećava broj roditelja koji traže, a sustav i odobrava, odgodu upisa u prvi razred.
Odgoda polaska u školu najčešće se odobrava zbog zdravstvenih poteškoća ili zato što dijete još nije dovoljno zrelo u socio-emocionalnom smislu te nema dovoljno razvijene vještine potrebne za praćenje nastave. To se utvrđuje kroz testove spremnosti za školu, pri čemu se procjenjuju grafomotorika, pažnja i koncentracija, emocionalna i socijalna zrelost te kognitivna spremnost djeteta.
“Sve veći postotak odgoda upisa učitelju znači još veća razlika među učenicima, a to je sve veća potrebu za individualizacijom u radu i dodatnim stručnim resursima, kao što su logopedi, psiholozi, fizioterapeuti…. i to na dnevnoj razini. Posao je zahtjevan, ali plemenit. Najljepše priče pišu se srcem, a to je kad učenik pronađe snagu u sebi, jer zna da učitelj u njega vjeruje“, kaže Filipović-Papić.
