Homilija svetog oca Franje na misi kanonizacije bl. Ivana Krstitelja Scalabrinija i bl. Artemida Zattija, slavljenoj u nedjelju 9. listopada 2022. na Trgu sv. Petra u Vatikanu.
Tumačeći Evanđelje o desetorici gubavaca (Lk 17, 11 – 19) Papa se zaustavio na dva aspekta koja možemo izvući iz te perikope: zajednički hod i zahvaljivanje.
Govoreći o prvom aspektu Papa je primijetio kako ti gubavci, hodajući zajedno, očituju svoj vapaj prema društvu koje ih isključuje. Valja primijetiti da je jedan od njih Samarijanac, kojega se smatra heretikom, „strancem“. Obična bolest i slabost ruše prepreke i prevladavaju svaku isključenost.

Lijepa je to slika i za nas: kad smo iskreni prema samima sebi sjetimo se da smo svi bolesni u srcu, da smo svi grješnici, da svi trebamo Očevo milosrđe. I tada se prestajemo dijeliti po zaslugama, položaju koji zauzimamo ili nekom drugom vanjskom aspektu života, te padaju unutarnji zidovi, predrasude. Tako se konačno ponovno otkrivamo kao braća. I Naaman – podsjetilo nas je prvo čitanje – iako je bio bogat i moćan, da bi ozdravio, morao je uroniti u rijeku u kojoj su se kupali svi ostali. Morao je, prije svega, skinuti sa sebe oklop, svoju odjeću (usp. 2. Kr 5): kako nam je dobro ukloniti svoj vanjski oklop, naše obrambene barijere i lijepo se okupati u poniznosti, spominjući se da smo svi iznutra krhki i potrebiti ozdravljenja, da smo svi braća. Upamtimo ovo: kršćanska vjera uvijek traži od nas da hodamo zajedno s drugima, da nikada ne budemo usamljeni putnici; uvijek nas poziva da izlazimo iz sebe samih prema Bogu i prema braći, da se nikada ne zatvaramo u sebe same; uvijek traži od nas da prepoznamo da smo potrebiti ozdravljenja i oproštenja, te da dijelimo slabosti svojih bližnjih, a da se pritom ne osjećamo nadmoćno.
“Bojim se kad vidim kršćanske zajednice koje dijele svijet na dobre i loše, na svece i grešnike”
Braćo i sestre, provjerimo jesmo li u našim životima, u našim obiteljima, na mjestima gdje radimo i koja svakodnevno posjećujemo, sposobni hodati zajedno s drugima, slušati, prevladati napast da se zabarikadiramo u autoreferencijalnost i da mislimo samo na svoje vlastite potrebe. Ali hodati zajedno – to jest biti „sinodalni“ – također je poziv Crkve. Zapitajmo se koliko smo zaista otvorene i inkluzivne zajednice prema svima; možemo li surađivati, svećenici i laici, u službi evanđelja; imamo li stav susretljivosti – ne samo riječima nego i konkretnim gestama – prema onima koji su daleko i prema svima onima koji nam prilaze, osjećajući se nedostojnima zbog svojih tegobnih životnih putova. Pomažemo li im da se osjećaju dijelom zajednice ili ih isključujemo? Bojim se kad vidim kršćanske zajednice koje dijele svijet na dobre i loše, na svece i grešnike: na taj se način na kraju smatramo boljima od drugih i držimo daleko tolike ljude koje Bog želi zagrliti. Molimo vas, dužni smo njegovati uključivost: u Crkvi kao i u društvu, koje je još uvijek obilježeno tolikim nejednakostima i marginalizacijom.













