Poremećaj u govoru koji zahvaća oko jedan posto stanovništva, nepravedno dovodi osobe koje od njega pate u vrlo nepovoljan položaj. Riječ je o mucanju, a 22. listopada obilježava se Međunarodni dan svjesnosti o mucanju. O tome kako zapravo dolazi do mucanja i koje posljedice može ostaviti na osobu te ima li lijeka, ispričala nam je Ana Rendulić, prof. logoped, European Stuttering Specialist. Kada govorimo o mucanju, možemo ga promatrati iz dviju perspektiva, perspektive slušatelja i perspektive osobe koja muca.
Iz perspektive slušatelja, ono što se često prepoznaje jesu ponavljanja glasova i/ili slogova, produljenja glasova te blokade, kada govor na trenutak potpuno zastane. Kod težih oblika mucanja mogu se pojaviti i popratni tjelesni znakovi, napetost u licu, trzaji glave ili vrata, ubrzano treptanje ili promjene u disanju. Ti su znakovi najvidljiviji dio mucanja i često jedini koje okolina prepoznaje.
Iz perspektive osobe koja muca, mucanje nije samo “prekid u govoru”. Ono se može očitovati na više razina: tjelesno kroz napetost i osjećaj „zaglavljivanja“ u govoru, emocionalno kroz nelagodu, frustraciju ili strah od reakcije okoline, kognitivno kroz anticipaciju poteškoće i pokušaje izbjegavanja određenih riječi ili situacija. Mucanje može otežavati sudjelovanje u svakodnevnim razgovorima i komunikaciji s drugima, primjerice u javnim nastupima, odgovaranju u školi ili telefonskim razgovorima, a s vremenom može postati i dio osobnog identiteta, oblikujući način na koji osoba sebe doživljava i komunicira s drugima.
Zbog poremećaja Darko se natrpio ruganja: Svoje borbe vodili su i Dino Rađa i Gibonni
Koje su skupine najugroženije?
Procjenjuje se da u svijetu muca oko jedan posto ukupne populacije, odnosno više od 80 milijuna ljudi, dok se mucanje u djetinjstvu javlja znatno češće, kod otprilike pet posto djece. To se najčešće događa između druge i pete godine života, kada je govorno-jezični razvoj najintenzivniji. Kod dijela djece dolazi do tzv. spontanog oporavka, no otprilike četvrtina djece nastavi mucati i kasnije u životu. U tim slučajevima govorimo o perzistentnom mucanju.
Poznato je nekoliko čimbenika koji upućuju na veći rizik za razvoj perzistentnog mucanja. Veći rizik imaju dječaci. Omjer dječaka i djevojčica koji mucaju iznosi približno 4 : 1, a kod dječaka je i manja vjerojatnost spontanog oporavka. Rizik može biti veći i kod djece s obiteljskom poviješću mucanja, kod onih kod kojih simptomi traju dulje od 6 do 12 mjeseci te kod djece kod koje su izraženije napetost, emocionalne reakcije, izbjegavanje govora ili pridružene jezične teškoće.
Kako dolazi do mucanja?
Točan uzrok mucanja nije u potpunosti poznat, no danas znamo da na pojavu i razvoj mucanja utječe kombinacija više međusobno povezanih čimbenika. Kod svake osobe riječ je o jedinstvenom spoju genetskih, razvojnih, neurofizioloških i okolinskih utjecaja. Genetika ima važnu ulogu, budući da kod velikog broja osoba koje mucaju postoji član obitelji koji muca ili je mucao u djetinjstvu. Mucanje je često povezano i s dinamikom govorno-jezičnog razvoja u ranom djetinjstvu, kada je komunikacija najintenzivnija i najosjetljivija na promjene. Uz to, neurološka istraživanja pokazuju da mozak osoba koje mucaju obrađuje govor i jezik na način koji se u određenim aspektima razlikuje od osoba koje ne mucaju.
Čimbenici iz okoline, poput ubrzanog tempa života, visoke razine očekivanja ili stresnih komunikacijskih situacija, ne uzrokuju mucanje sami po sebi, ali mogu utjecati na njegovu manifestaciju i dugotrajnost.
Kakve se terapije provode i koliko pomažu?
Za mucanje ne postoji jedinstveni terapijski pristup, ali postoji niz metoda i programa koji mogu biti vrlo učinkoviti, osobito ako se podrška potraži na vrijeme. Terapije se mogu provoditi izravno, kroz konkretne tehnike i strategije usmjerene na smanjenje mucanja i povećanje tečnosti ili neizravno, kada se radi na promjeni komunikacijskog okruženja, smanjenju očekivanja i poticanju spontanog govora. Odabir pristupa i ciljeva terapije uvijek je individualan i dogovara se između logopeda, roditelja i/ili samog klijenta, uzimajući u obzir dob, potrebe i životni kontekst osobe koja muca.
U Hrvatskoj se terapija mucanja provodi u sklopu zdravstvenog sustava, kroz rad logopeda u poliklinikama, bolnicama, domovima zdravlja i specijaliziranim ustanovama. Osim u zdravstvu, logopedi djeluju u sustavu socijalne skrbi i u odgojno-obrazovnim ustanovama na svim razinama, gdje imaju važnu ulogu u pravovremenom prepoznavanju mucanja, provođenju terapije i dugoročnom praćenju djece i mladih koji mucaju te u privatnim logopedskim praksama diljem zemlje.
Učinkovitost terapije ovisi o više čimbenika – dobi, jačini mucanja, motivaciji, podršci okoline i kontinuitetu rada. Iako terapija ne mora dovesti do potpunog prestanka mucanja, mnoge osobe koje mucaju uz stručnu i prilagođenu podršku značajno poboljšaju svoju komunikaciju i kvalitetu života.
Kako mucanje utječe na psihološki razvoj?
Kako je već spomenuto, mucanje iz perspektive osobe koja muca mnogo je složenije od onoga što se čuje izvana. Najpoznatiji prikaz ove složenosti je model sante leda: ono što okolina najčešće primjećuje, ponavljanja, blokade i produljenja glasova, tek je mali, vidljivi dio problema. Ispod površine nalaze se osjećaji srama, frustracije, straha od govora ili reakcija drugih, strategije izbjegavanja i negativna uvjerenja o sebi i vlastitoj komunikaciji.
Reper iz Sesveta koji je pobijedio mucanje: ‘Moje pjesme pričaju o mojim borbama’
Ta „nevidljiva“ razina mucanja razvija se vrlo individualno, ovisno o osobnim iskustvima, reakcijama okoline i kontekstu u kojem osoba živi. Kod djece to može imati značajan utjecaj na psihološki razvoj, od povlačenja iz komunikacijskih situacija i smanjenog samopouzdanja do osjećaja nesigurnosti i izoliranosti. Često se to vidi u školskom okruženju: dijete izbjegava javljanje na satu, ne odgovara iako zna točan odgovor ili bira ostati po strani. Vršnjačko nasilje i zadirkivanje, koji su kod djece koja mucaju česti, dodatno pojačavaju osjećaj srama i socijalne izoliranosti, što može dugoročno utjecati na emocionalno zdravlje i školski uspjeh.
U tinejdžerskoj i odrasloj dobi ti se učinci mogu očitovati kroz poteškoće u izražavanju mišljenja u društvenim situacijama, izbjegavanje javnog govora ili intervjua za posao, ograničavanje profesionalnih ambicija i osjećaj manjeg utjecaja u društvenim odnosima.
Kako senzibilizirati okolinu i pružiti podršku?
U tom procesu ključnu ulogu ima zajedničko djelovanje, stručnjaka i roditelja kao glavnih saveznika djeteta, ali i medija i šire javnosti koji oblikuju stavove društva prema mucanju. Kada dijete raste u okruženju koje razumije, podržava i ne stigmatizira mucanje, ono ima puno veću mogućnost razviti pozitivan odnos prema vlastitom govoru i ravnopravno sudjelovati u društvenom životu.
Senzibilizacija okoline treba početi od stručnjaka koji najčešće prvi dolaze u kontakt s djetetom koje muca, a to su učitelji, profesori, odgojitelji i pedijatri. Oni su ključni u ranom prepoznavanju mucanja, davanju osnovnih uputa roditeljima i stvaranju sigurnog komunikacijskog okruženja. Kada dijete zna da ima dovoljno vremena za govor, da ga nitko neće prekidati ili požurivati i da njegovi vršnjaci razumiju što mucanje jest, rizik od zadirkivanja i osjećaja srama znatno se smanjuje.
Ipak, ponekad i stručnjaci koji svakodnevno rade s djecom često mogu biti nesigurni u tome kako najbolje reagirati i pružiti podršku. Zato je dobra suradnja s logopedima ključna. U tom kontekstu važnu ulogu imaju i edukativni materijali i projekti razvijeni u Hrvatskoj, poput priručnika „Moje dijete muca – kako mu pomoći?“ i „Što je mucanje?“ te projekta „Kako pomoći djetetu koje muca za učitelje i profesore“. To su neki od materijali izrađeni u izdanju Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG Zagreb, uz podršku lokalne zajednice i nadležnog ministarstva, a cilj im je pružiti jasne i pristupačne smjernice stručnjacima i roditeljima u prvim koracima podrške djetetu koje muca. Uz navedeno, informacije o mucanju moguće je potražiti i u knjigama i priručnima u izdanju Naklade Slap, Alfe i dr.
Preminula legenda: Otac ga ostavio kao dijete, mucao je, bio teško bolestan
Uz stručnjake, važnu ulogu u podizanju svijesti o mucanju ima i šira zajednica. Mediji, javne kampanje i različiti projekti mogu značajno pridonijeti razbijanju stigme i stereotipa koji se još uvijek povezuju s mucanjem. Primjeri iz prakse pokazuju da upravo takve inicijative mogu imati snažan učinak na vidljivost i prihvaćanje mucanja.
Društvene mreže pritom imaju osobito važnu ulogu jer mogu potaknuti pozitivnu promjenu, šire znanje, oblikuju stavove i potiču javnost na veću osjetljivost i razumijevanje. Kroz kratke poruke, videe i osobna svjedočanstva osoba koje mucaju, mijenjaju se „norme“ svakodnevne komunikacije i jača se svijest o važnosti podržavajućeg okruženja.
Dobar međunarodni primjer je kampanja Stamma iz Ujedinjenog Kraljevstva, koja jednostavnim i jasnim porukama potiče javnost da sluša, ne prekida i poštuje govor osoba koje mucaju. Slične poruke moguće je oblikovati i kod nas, primjerice kroz kratke, prepoznatljive poruke poput: „Pusti me da kažem do kraja“, „Slušaj što govorim, a ne kako govorim“ i „Ne završavaj moju rečenicu“, koje mogu imati snažan učinak na promjenu stavova u društvu.
U Hrvatskoj je već učinjeno mnogo važnih koraka u smjeru veće vidljivosti mucanja i razbijanja stigme, od javnih kampanja i obilježavanja Dana svjesnosti o mucanju do simboličnih akcija poput osvjetljavanja javnih zgrada u tirkiznu boju, koje snažno prenose poruku podrške.
U svijetu se obilježava od 1998., a u Hrvatskoj se ovaj dan obilježava od 2000. Od 2009. godine, na inicijativu Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju “Hinko Freund”, službeno je proglašen Danom svjesnosti o mucanju u Hrvatskoj.
U te aktivnosti uključene su stručne institucije, Hrvatsko logopedko društvo, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Fakultet za logopediju Sveučilišta u Rijeci, Sveučilište u Zadru (Studij logopedije) kao i studenti i profesori iz Osijeka te drugih gradova kao što je Split, Varaždin, Sisak i dr., zatim mnoge osobe koje mucaju, članovi njihovih obitelji i prijatelji, čime se stvara sve šira mreža podrške
Ipak, prostora za napredak još uvijek ima. Sustavno i dugoročno korištenje društvenih mreža, medija i javnih kampanja može dodatno ojačati poruke koje potiču razumijevanje i prihvaćanje mucanja. Kroz suradnju stručnjaka, zajednice i osoba koje mucaju mogu se razvijati nove inicijative koje dopiru do još većeg broja ljudi i stvaraju društvo u kojem se o mucanju govori otvoreno i bez predrasuda.
