Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša misu je na svetkovinu Rođenja Gospodnjega – Božić, predvodio nakon pet godina, u obnovljenoj zagrebačkoj katedrali. Uz mnoštvo vjernika na božićnoj misi bili su i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Andrej Plenković, ministri Davor Božinović, Gordan Grlić Radman i Radovan Fuchs, potpredsjednik Sabora Željko Reiner, te posebni savjetnik premijera Mate Granić.
Mons. Kutleša istaknuo je na svečanoj Božićnoj misi u obnovljenoj zagrebačkoj katedrali kako Bog pobjeđuje povijesne tame – Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze, Bog dolazi ususret čovjeku, dodavši da je i hrvatski narod rastao iz korijena vjere i svjetla. “Nakon pet godina šutnje i rada, čekanja i neizvjesnosti, ponovno slavimo Božić u našoj katedrali”, započeo je propovijed i istaknuo da nas na Božić Crkva uvodi u srce otajstva.
“Ranjena, ali živa; nedovršena, ali dostojanstvena, ona nas poput brižne majke ponovno prima u svoje krilo. Pukotine na njezinim zidovima, skele i tragovi obnove upućuju na neuspjeli pokušaj tame da iz ovih prostora istjera svjetlo. Potres je poljuljao kamen, ali nije srušio vjeru. Zatvorio je vrata građevine, ali nije mogao zatvoriti živo srce Crkve, a to ste vi, dragi vjernici.”
“Sažetak čitave povijesti spasenja”
“Pred nas stavlja Proslov Ivanova Evanđelja, onu uzvišenu i teološki najdublju pjesmu o Riječi koja bijaše u početku, o Svjetlu koje dolazi na svijet i o Bogu koji se ne boji postati čovjekom. To je sažetak čitave povijesti spasenja. U jednoj jedinoj rečenici, ‘Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze’, sadržana je drama ljudske povijesti i sigurna pobjeda Božje ljubavi”, rekao je u propovijedi nadbiskup Kutleša.
Također naglašava da nas ovdje ponovo prosvjetljuje Svjetlo Božje Riječi i Svjetlo Betlehemskoga Djeteta. “Evanđeosku riječ o ‘svjetlu koje u tami svijetli i tama ga ne obuzima’ slušamo danas na osobit način. Koja je to tama u meni u koju ovo Svjetlo treba ući? – to je pitanje koje Božja riječ izaziva u nama”, istaknuo je.
Mons. Kutleša je dodao kako na Božić “doživljavamo da u tami potresa, straha, neizvjesnosti, u tami osobnih i društvenih lomova svjetlo nije prestajalo svijetliti jer nije moguće da bude nadvladano tamom”. “Zagrebačka prvostolnica usred obnove, ispunjena glasovima vjernika koji slave Boga, postaje danas ikona Crkve i cijeloga hrvatskog naroda, često ranjenoga, ali ne slomljenoga; potresenoga, ali ne napuštenoga; pogođenoga, ali ne poraženoga jer nad nama i dalje sja ono isto Svjetlo koje se rodilo u noći, u štalici, na rubu svijeta”, kazao je.
Svjetlo koje silazi u našu tamu
Završavajući ovu jubilejsku godinu i godinu u kojoj smo slavili 1100. obljetnicu hrvatskog kraljevstva, te hodeći prema 1400. obljetnici kršćanstva u Hrvata, rekao je nadbiskup Kutleša, ne prisjećamo se samo kronologije događaja, nego naše povijesne ukorijenjenosti u Kristovu svjetlu. “Ta ukorijenjenost nije bila jamstvo lagodnoga puta, ali je bila jamstvo opstanka. Ona nas podsjeća da je sam Bog naše uporište, ono koje nijedna tama – osobna, društvena ili povijesna – ne može trajno razoriti… Evanđelist Ivan ni u jednom trenutku ne uljepšava stvarnost u koju dolazi Riječ”, naglasio je u propovijedi.
“Postoji tama, postoji odbacivanje, postoji sloboda čovjeka da se zatvori pred Bogom. ‘K svojima dođe i njegovi ga ne primiše’, to je rečenica koja razotkriva istinu o svijetu i o ljudskome srcu. Božji dolazak ne uklanja tamu izvanjskom silom, nego je razotkriva i razbija iznutra. Svjetlo istinsko koje je došlo na svijet, u tami svijetli i ne gasi se ni onda kada ga odbijemo. Tama mu se može suprotstaviti, ali ga ne može nadvladati.”
Mons. Kutleša ističe da to Svjetlo nije ideja, nije moralni program niti filozofija. “Svjetlo je Osoba, Isus Krist, vječna Riječ Očeva, koja postaje djetetom. On ne dolazi silom da bi nadvladao čovjeka, nego u tišini da bi mu se približio; ne dolazi u buci moći, nego u blizini koja liječi. Ulazeći u ljudsku krhkost, u povijest ranjenu grijehom, u obiteljske lomove, strahove i nevjernosti, Bog pokazuje da se ne boji naših ruševina, nego upravo ondje želi započeti spasenje”, rekao je.
“Hrvatski narod nije puki rezultat geopolitičkih preslagivanja”
Nadbiskup Kutleša dodaje da je pitanje svakog čovjeka: “Jesam li spreman dopustiti mu da uđe baš u one dijelove moga života koje bih najradije sakrio?” Ono što nazivamo “ukorijenjenošću” u vjeri, u svjetlu Ivanova Evanđelja, pokazuje se kao život u Svjetlu, kaže. “To nije nostalgija za prošlim vremenima, nego odluka da se identitet osobe i naroda gradi na odnosu s Bogom koji ga je pohodio. Tamo gdje se to Svjetlo prima, rađa se snaga koja nadilazi povijesne tame; tamo gdje se ono odbacuje, tama zadobiva mjesto, iako nikada posljednju riječ.”
Hrvatski narod nije plod povijesne slučajnosti, niti puki rezultat geopolitičkih preslagivanja, kaže zagrebački nadbiskup. “Rasli smo iz Svjetla, iz korijena vjere, iz susreta s Kristovim Evanđeljem koje je od samih početaka oblikovalo našu savjest, kulturu i pogled na život. Ta ukorijenjenost u kršćanskoj civilizaciji, u vjeri svetaca i mučenika, u trajnoj povezanosti s Crkvom i Petrovom stolicom tvorila je i tvori naš duhovni i kulturni identitet. Bez toga bismo lako postali bezlično mnoštvo, zajednica bez pamćenja i bez duše.”
Narod živi dok zna iz čega raste; bez korijena gubi svoju opstojnost, dodao je mons. Kutleša. “Kada su se rušile države i mijenjale granice, kada su ideologije pokušavale iščupati vjeru iz javnoga i osobnoga života, očuvala nas je svijest pripadnosti Svjetlu koje nadilazi svaku tamu. Narod živi dok živi iz Svjetla. Ondje gdje prekine vezu sa svojim izvorom, gubi orijentir i snagu.”
“Europa danas često pokušava živjeti kao da ih se može odreći bez posljedica”
“Ondje gdje je čuva, zadobiva izdržljivost koja nadilazi povijesne lomove”, podsjetio je u propovijedi. “Božić nam također poručuje da ukorijenjenost nije pitanje prošlosti, nego sadašnjosti, a Riječ koja se ‘nastanila među nama’ prebiva u našem ‘danas’ kada vjeru svjedočimo jednostavno i vjerno: u obiteljima u kojima se moli, u društvu koje štiti slabije, u ljudima kojima je ispravna savjest mjerilo djelovanja i koji se ne srame Evanđelja ni onda kada je ono nepopularno. Tada Svjetlo i danas svijetli u tami suvremenih zbunjenosti.”
“Ukorijenjenost u Svjetlu znači dopustiti Kristu da bude mjerilo naših osobnih odluka, naših zakona, naše kulture i našega domoljublja. Ljubav prema narodu tada prestaje biti ideološki slogan, a postaje odgovornost pred Bogom i služenje općem dobru. Domoljublje ukorijenjeno u Kristu ne gradi se na isključivosti, nego na istini, žrtvi i solidarnosti”, zaključio je zagrebački nadbiskup i istaknuo kako ta poruka nadilazi granice jednoga naroda, već se tiče i Europe.
Riječ je o kontinentu koji je izrastao iz kršćanskih korijena, ali danas često pokušava živjeti kao da ih se može odreći bez posljedica. Povijest jasno pokazuje: nema budućnosti ondje gdje se odsiječe vlastiti korijen. Europa će moći pronaći put samo ako se ponovno otvori Svjetlu koje ju je rodilo, poručuje nadbiskup Kutleša i ističe da se pod krinkom napretka i slobode često nudi pogled na svijet u kojem ‘savjest postaje osobni osjećaj, a ne mjesto susreta s Bogom’, vjera se gura u privatnost, a javni prostor preuzimaju bučne ideologije koje ne trpe Svjetlo Evanđelja.
“Najopasnija tama našeg vremena je navika življenja kao da Bog ne postoji”
Najopasnija tama našega vremena ne skriva se u agresivnim napadima na vjeru, već u tihoj navici življenja kao da Bog ne postoji, upozorio je mons. Kutleša. “Jedan od bolnih znakova te tame vidi se u demografskom padu. Narod koji se boji budućnosti i rađanja, koji izbjegava odgovornost i gubi povjerenje u smisao, polako se gasi iznutra. To nije samo ekonomsko, nego duboko duhovno pitanje: ondje gdje nestaje nade, nestaje i otvorenosti životu.”
Ipak, Evanđelje nas podsjeća da tama nikada nema posljednju riječ. I sama povijest našega naroda to potvrđuje, sugerirao je nadbiskup Kutleša. “Svjedočanstvo mučenika, od prvih kršćanskih svjedoka, preko svetoga Venancija i blaženog Alojzija Stepinca, do žrtava Domovinskog rata govori da se Svjetlo ne gasi bukom, nego se čuva vjernošću. Njihova šutnja pred nepravdom, njihova postojanost u savjesti i njihova spremnost na žrtvu postali su izvori svjetla u vremenima kada je izgledalo da je sve izgubljeno”, zaključio je.
Božić nas zato uči da Svjetlo koje nam je darovano u Sinu nije krhko. Ono može biti osporavano, potiskivano i prekrivano, ali ne može biti uništeno. Bog ostaje s nama, a tama, koliko god bila stvarna, ne uspijeva nadvladati, kazao je. “Ako je ukorijenjenost u vjeri doista duša naroda, tada je prva i najodgovornija zadaća svakoga naraštaja očuvati tu dušu.”
“Svjetlo se ne čuva samo riječima, nego životom”
“Narod može izgubiti političku moć, može prolaziti kroz siromaštvo, krize i nepravde, ali ako ostane ukorijenjen u Kristu, ne gubi ono najvažnije: identitet, dostojanstvo i nadu koja nadilazi svaku povijesnu tamu”, a Svjetlo se ne čuva samo riječima, nego životom, rekao je mons. Kutleša.
Zato je važno i danas jasno čuvati temeljne antropološke istine koje nisu plod ideologije, nego dar Božje objave, dodao je, naglasivši da je “život dar, a ne proizvod, svet od začeća do prirodne smrti. Brak je poziv na vjernu i plodnu ljubav muškarca i žene, otvorenu budućnosti”.
Božić nas zato poziva na tihu, ali postojanu vjernost, neka Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka i koje tama ne može obuzeti, zasja u našim srcima, zaključio je u propovijedi mons. Kutleša.
