Jedna od najvećih željezničkih nesreća u povijesti Hrvatske dogodila se na današnji dan prije 48 godina. Naime, tog nesretnog 30. kolovoza 1974. godine, u 22:40, međunarodni vlak “Direkt Orijent”, koji je prometovao na liniji Atena – Zagreb – Dortmund, dolazeći iz smjera Beograda, pri brzini od 100 km/h iskliznuo je iz tračnica na samom ulazu u zagrebački Glavni kolodvor.
Vagoni su ostali razasuti i prevrnuti po čitavom kolodvorskom području, a u toj strašnoj nesreći poginulo je 167 osoba i dio neidentificiranih osoba, dok je 90 putnika preživjelo zadobivši teže i lakše ozljede. Spašavanje ozlijeđenih trajalo je satima.
Poginule, a neidentificirane osobe, pokopane su zajedno u grobnicu na Mirogoju, o kojoj se brinu Hrvatske željeznice. ‘Lokomotiva smrti’ danas se nalazi u Hrvatskom željezničkom muzeju.
Kobni umor
Za uzrok nesreće optuženi su strojovođa Nikola Knežević, kasnije osuđen na 15 godina zatvora, i njegov pomoćnik Stjepan Varga, kasnije osuđen na osam godina zatvora. Istragom je utvrđeno kako su Knežević i Varga u kolovozu odradili čak 300 sati rada, dok su u trenutku nesreće radili 45 sati u komadu.
Prema kasnijim svjedočanstvima preživjelih putnika, već sat vremena prije dolaska u Zagreb vlak nije usporavao kroz postaje Ludinu i Novoselec te se opasno naginjao u zavojima.
Putnici su uglavnom bili gastarbajteri i njihove obitelji s područja cijele Jugoslavije, koji su se s odmora vraćali na rad Njemačku.
‘Oštro je prolazio krivine’
Ljubo Radeljević, jedan od sretnika koji su preživjeli stravičnu željezničku nesreću, za 24sata prisjetio se detalja ove nezapamćene tragedije.
“Oštro je prolazio krivine i vlak se malo ljuljao. Kad sam vidio da istom brzinom prolazi Autobusni kolodvor, povikao sam suputnicima iz kupea da se dobro prime. Čuo se udarac i vlak je izletio s tračnica”, kazao je Radeljević pa nastavio.
“Čuo sam da će strojovođa biti Nikola Knežević i da će mu pomoćnik biti Stjepan Varga. Kako sam ih poznavao, otišao sam do lokomotive i htio se ukrcati, no nije ih bilo pa sam sjeo u prvi vagon. Napajanje je bilo slabo i nestajalo je struje pa su ljudi odlazili u druge vagone. U mom kupeu bili smo ja, jedan gospodin i gospođa. Kasnije se pokazalo da iz našeg vagona nitko nije poginuo”, posvjedočio je.
Osjećao se vonj krvi
Poprište nesreće saniralo se mjesecima, a Radeljević se prisjetio da se dugo nakon nesreće u zraku osjećao strašan vonj krvi.
“Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano, jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo”, kazao je Radeljević.
