Antun Mateš jedan je od onih zaljubljenika u Zagreb koji su cijeli život otkrivali onu čudesnu supstanciju koja tvori zagonetni duh grada, onu specifičnu atmosferu koju su stoljećima slikari pokušavali dočarati na svojim platnima. Njegove zagrebačke vizure duboko su melankolične i snovite ode gradu u kojima i ulice, građevine, trgovi i tramvaji obasjani mekim svjetlom postaju bezvremeni simboli jedne stare srednjoeuropske metropole.
To su slike koje pokušavaju otkriti tajnu grada, dokučiti njegovu bit i njegovu specifičnu ljepotu na koju su se nataložila stoljeća.
Ovaj višestruko nagrađivani slikar na najprestižnijim izložbama u svijetu, hrvač grčko-rimskim stilom, nositelj Spomenice Domovinskog rata, borac protiv komunizma, strastveni ribar i pisac svoju je prvu samostalnu izložbu imao još 1970. godine u Bjelovaru. Od 1987. godine bio je profesor i šef Grafičkog odjela u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu do 1997. godine, od kada djeluje kao profesionalni slikar. Objavio je više grafičkih mapa, a među njima i mapu “U Zagrebu rođen”, “Šezdesete u Zagrebu” i mnoge druge. Napisao je dvije putopisno-povijesne knjige o životu s obala rijeka, “Zaneseni ribar”, koje su uvrštene u muzej Kuće slavnih – IGFA Hall of Fame u Floridi. Bio je zastupnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba od 2006. do 2009. godine. Progovorio je o svom bogatom stvaralaštvu, novoj knjizi, umjetnosti, komunizmu i današnjem vremenu.
* Nakon prve knjige o Zagrebu 60-ih, napisali ste novu knjigu. O čemu je u njoj riječ?
Prva knjiga nastala je spontano u povodu 50. obljetnice mature moje generacije učenika Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Međutim, nije samo o školovanju, opisao sam i život u gradu Zagrebu u tim šezdesetim godinama, uz poznata događanja u svijetu, od filmova, ratova do ubojstva Johna Fitzgeralda Kennedyja. Nakladnik je bio Večernji list koji je otisnuo 3500 primjeraka i svi su rasprodani. Tada sam na zalistu knjige najavio ovogodišnju, “Od sedamdesetih do kraja milenija u Zagrebu i svijetu”. Dakle, nastavio sam događaje u ta tri desetljeća – sedamdesete, osamdesete i devedesete. Knjiga je vrlo opsežna, ima 450 stranica i 1550 slika. Podijeljena je u tri dijela. Prvi dio: Sedamdesete – desetljeće terorizma, drugi dio: Olovne godine osmog desetljeća i treći dio: Postanak Hrvatske i nestanak Jugoslavije.
* Kako se danas sjećate svoje prve izložbe 1970. u Bjelovaru u suradnji s pjesnikom Željkom Sabolom?
Prvu izložbu u Bjelovaru ostvario sam kao vojnik, a Sabol je bio kustos u Muzeju pa smo tako bili suradnici. Napisao je prvu kritiku u Bjelovarskom listu pod naslovom “Prvi korak”. Bili smo dobri i poslije, kad je progonjen zbog Hrvatskog proljeća. Moj rodni grad Zagreb mi je jedinica i mjera te ishodište cijelog mojega života, od slikarstva do memorija. Bez Zagreba ja ne postojim.
* Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Zagrebu koje ćete učiniti besmrtnim na svojim radovima?
Djetinjstvo je bilo tužno, a opet divno i radosno. Poslijeratno siromaštvo, glad s kruha masti, do divnog igranja – lovice, skrivača, lanca probijanca – i lova riba na potoku Bliznecu. Majka Josipa bila je radnica u Dekoru, a otac Šandor majstor drvotokar u Uzoru.
* Kako ste se odlučili na studij slikarstva?
Odmalena sam volio crtati. Bio sam nadareno dijete pa je učitelj Milan Bakšić rekao ocu da me uputi u ŠPU. I tu sam bio odlikaš pa se studij na Likovnoj akademiji nametnuo kao logičan nastavak. Imao sam odlične profesore, od Ljube Ivančića do Miljenka Stančića.
* Vaši višestruko nagrađivani motivi Zagreba bezvremeni su u svojoj ljepoti i sjetnim atmosferama otkrivaju duh glavnoga grada u jesenskim i zimskim sutonima. Od sata koji lebdi, miramarskog podvožnjaka, Kazališne kavane, kralja Tomislava s kolodvorom u pozadini, zimskih krovova, da spomenem tek neke motive, stvarali ste likovne ode glavnome gradu. Vaša slika “Zagrebački Ikar” uvrštena je u remek-djela svjetske antologije Ovidijevih “Metamorfoza”. Kako su nastajali ti radovi specifične atmosfere?
Teško bih opisao tu magičnu zagrebačku atmosferu koju sam spontano uspio ostvariti na svojim vedutama. To je ustvari Bog uslikao mojom rukom. Granica između duha i tijela osjeća se baš u umjetnosti, od slike “Kiša” Milana Steinera, “Svetog Florijana” i veduta Varaždina Miljenka Stančića, Mozartova Requiema do Shakespeareovih soneta i drama. To nazivam “Božjom plazmom”. Često sam bio začuđen, kaj sam ja to naslikal? Još nešto, istinska umjetnost je neponovljiva i ne može se ponoviti. Može se naslikati druga slika, ali ne kao ona prva. Arsen Dedić je rekao da sam u slici “Preradovićeva ulica” naslikao zrak. Slike “Tomislav”, “Zrinjevac”, “Podvožnjak”, “Kavkaz” i neki drugi radovi dio su mojega ciklusa grada i njegovih ulica. Imao sam neke iskorake i u nadrealizmu kao što je ona lebdeća ura “Dobri duh Zagreba”, koja je također nastala spontano Božjim nadahnućem, i “Zagrebački Ikar” kojeg su proslavile Ovidijeve “Metamorfoze” ili “Zagrebačka lady Godiva XXI. stoljeća”, zbog koje sam imao političkih zamjerki.
* Koji su svjetski i hrvatski slikari i kipari na vas utjecali?
Nitko bitno nije utjecao na moje slikarstvo koje bi bilo epigonsko kao, recimo, Velasquez Mersadu Berberu. Divim se i dalje španjolskom baroku koji držim najvišim likovnim dometom. Mi smo inače povijesno siromašni u odnosu na europsko slikarstvo jer najbolji trio Račić, Kraljević i Becić je solidan, ali Ukrajinac Ilja Jefimovič Rjepin ili Čeh Luděk Marold su slikarska Himalaja. Osim kipara Meštrovića, koji jest svjetska veličina. Naravno, divio sam se, još i danas se divim Stančićevoj slici “Pupkovina” ili panorami Varaždina.
* Kakav je bio vaš profesor na Likovnoj akademiji Miljenko Stančić i je li njegov stil prožet specifičnim melankoličnim atmosferama utjecao na vaš likovni izraz?
Ne! Stančićevo slikarstvo je melankolično, osvijetljeno unutarnjim svjetlom kao u Georgesa De la Toura ili bočnim kao kod Vermeera, dočim je moje svjetlo direktno prema jesenskom magličastom suncu kao u akvarelu “Tramvaj”, “Mali kocert za kazalište, vodu i tri boje” ili višebojnim akvatintama “Zrinjevac” ili “Skalinska ulica”. Kada bih imitirao Stančića, izdao bih i njega i sebe i samu bit slikarstva. Naslikao sam nekoliko slika po Velasquezu i Joseu de Riberi, ali samo kao studiju da bih si pojasnio tehniku podslikavanja. Stančić je bio izvrstan profesor kod kojega sam želio studirati, čak ako bih trebao godinu dana pauzirati da diplomiram kod njega. Dosta o tome pišem u ovoj zadnjoj knjizi. Bio je neobično popularan kod publike, malo manje kod kritike, a kod kolega je izazivao planetarnu zavist. Dio toga i ja baštinim od njega. Umro je premlad, ali njegova ostavština je obilna i bogata. Nenadmašan virtuoz crtanja kredom, a uljene slike su simfonija tehnike, nešto kao simfonijski orkestar koji preludira podslikanim tonovima koji daju završno skladnu cjelinu.
* Izlagali ste po cijelom svijetu – od Amerike, Azije, Indije, Australije do Argentine. Koje su vam od tih izložbi i gostovanja ostale posebno u sjećanju?
Imam taj nagon maverika ili nemirnog putnika. Kao dijete sam bio nemiran, zvali su nas takve – živo srebro. Stalno na cesti, u Maksimirskoj šumi ili na jezeru, ribičiji na Ivanjoj rijeci, a taj putujući nagon me prati cijeli život, do danas, a i sutra. Treba imati hrabrosti izlagati po svijetu i predstavljati svoje radove od Indije do Argentine. Na moju sreću, bilo je uspješno. Sva ta putovanja i izložbe zabilježene su u knjizi. Svagdje sam podjednako pozitivno dočekivan, tako da ne bih neku posebno istaknuo.
* Bili ste i ostali žestok protivnik komunizma. Koliko je danas prisutno komunističko nasljeđe?
Bio i ostao. Zašto? Sve je detaljno opisano u prvom dijelu knjige. Očeva stigma Križnog puta pratila me cijelog života. U Agenciji za marketig – Vjesnik, promatrao sam taj bijedni komunistički protuprirodni sustav zasnovan na podobnosti, a ne na izvrsnosti. Najniži instinkti, kad kolege potkazuju kolege da bi se od toga okoristili, izazivali su u meni osjećaj gađenja i odvratnosti. Kao suprotnost empatiji, komunizam je stimulirao zlo. I to detaljno opisujem jer sam gledao kako se od netalentiranog špicla u vrijeme tzv. Maspokreta 1971. postaje profesor na Akademiji, dekan i akademik. Fuj! Svi ovi današnji likovnjaci akademici bili su članovi ne samo Partije nego i Komisije za idejno-teorijski rad kojoj su cinkali kolege nekom Radulu Kneževiću. Sve sam te događaje i likove detaljno opisao jer i danas vladaju ili oni ili njihovi potomci. Stoga sam si dao u zadatak da te svoje bilješke javno u knjizi objavim da se ne bi zaboravilo.
* Mnogim vašim kolegama CKSKH omogućio je brz profesionalni proboj, da bi od uspostave samostalne Hrvatske posve promijenili mišljenje ili ostali “na crvenoj liniji”. Što mislite o tom fenomenu?
I to sam detaljno opisao u svojoj knjizi pod naslovom “Iskonski oportunizam”. Napredovalo se s Partijom kao i u Njemačkoj Nacionalsocijalističkom radničkom partijom. Razlika između rasizma i komunizma ogleda se samo u jednom slovu. Razizam je uništavao rasu, a komunizam klasu, s tim da je ovo prvo zlo pobilo šest milijuna Židova, a ovi drugi više od sto milijuna nesretnika. Ove crvenkaste moralne patuljke zvalo se “šetebandijere”. Balaševićki bi se reklo: “Život je isti, sve su ostalo nijanse”.
* Suradnici na vašim brojnim grafičkim mapama bili su najznačajniji književnici: akademik Dragutin Tadijanović, akademik Matko Peić, akademik Josip Bratulić, Goran Tribuson i Igor Zidić. Kakva su vaša sjećanja na druženja s tim vrsnim piscima koji su vrlo iscrpno pisali o vašim djelima?
Bilo je to časno i sretno kreativno doba s Tadijanovićem i njegovom Jelom. S Tribusonom sam radio u Vjesniku, sa Zidićem sam plodno surađivao u Galeriji Josip Račić i na svojim izložbama. Najbliži sam bio s Matkom Peićem. Bio mi je profesor i poslije odani prijatelj. Redovito sam odlazio k njemu nedjeljom oko podne na časicu razgovora. Sve je to zabilježeno u knjizi. Zato držim da je vrijednost mojega teksta u tim nekad sitnim, ali korisnim detaljima.
* Od 1987. godine bili ste profesor i šef Grafičkog odjela u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Što vas je motiviralo da radite u prosvjeti i jeste li bili zadovoljni radom u školi?
Obožavao sam našu školu. Tih pet godina školovanja bilo mi je najljepše u životu. I danas se družimo i redovito sastajemo, doduše, malo prorijeđeni. Smatrao sam da sam dužan prenijeti svoja znanja i iskustva kao što su nama prenosili i učili nas naši profesori. Odgojio sam osam generacija, uveo predmet “Strip i ilustracija” i vratio se slikarstvu. Jesam li bio dobar profesor? Čini mi se da jesam jer me se moji đaci sjećaju i rado me pozdravljaju.
* Obično su nastavnici iz vaše škole odlazili korak više, na Akademiju likovne umjetnosti (ALU). Zašto vi niste?
Ja bih, ali Đuro Seder, sekretar Partije u Vjesniku koji je postao odmah dekan na ALU-u zbog zasluga u potkazivanju kolega iz vremena Maspoka, uspješno me blokirao. Detaljno to piše u knjizi. No time mi je ustvari učinio veliku uslugu jer bih kao profesor na ALU-u bio izvrgnut zavisti kao i Stančić, upleten u brojne svađe i ne bih postigao ovo što sam kao slobodni slikar postigao, i dobro zaradio, vidio svijeta i doživio svjetska priznanja. Tko je izgubio? Možda nekoliko studenata kojima nisam prenio svoja likovna iskustva.
* Posebno su značajni vaši ciklusi “Europske šetnje” i “Osvit milenija”. Kako su nastali i što prikazuju?
Logičan nastavak mojih urbanih motiva. Osim Zagreba, za INA-u sam naslikao mapu s kalendarijem i gradovima Hrvatske – Splitom, Dubrovnikom, Zadrom, Plominom i Osijekom. Onda sam u vlastitoj nakladi izveo mapu višebojnih akvatinta s europskim gradovima, Zagrebom, Bečom, Venecijom, Londonom, Parizom i Muenchenom. S njom sam pobijedio 1966. na Book Fairu u Frankfurtu. Zatim sam pripremio završetak drugog milenija i proputovao cijeli svijet te oslikao Zagreb, London, Pariz, Rim, Berlin, Prag, Kyoto, Sidney, Buenos Aires, Jeruzalem, Barcelonu i New York. I opet pobijedio u Stuttgartu.
* Imate li dojam da vas tzv. mainstream mediji zaobilaze?
Ne, ne mislim. Uostalom, danas mi je svejedno. Ne žudim za pohvalama i poznatosti. Čak mi ponekad zasmeta kad me neki ljudi pozdrave, a ja ne znam odakle su. Kad sam bio u punom stvaralačkom pogonu, devedesetih, bilo me je puno u medijima i na TV-u. Sada manje radim, a i suprotna idejna strana je na vlasti. Spokojan sam i zadovoljan i ovako.
* Kao što ste spomenuli, velike uspjehe ste imali na najvećem svjetskom sajmu knjiga i tiskovina u Frankfurtu 1996. u konkurenciji kalendara s reprodukcijama Warhola, Moneta, Matissea, Picassa i ostalih najvećih imena XX. stoljeća. Isti uspjeh ponovili ste 1999. u Stuttgartu, gdje ste pobijedili izlagače iz SAD-a, Velike Britanije, Japana, Nizozemske, Italije… Što vam znače ta priznanja?
Puno mi znače ovakva visoka priznanja jer su objektivna. Htio sam vidjeti koliko vrijede moji radovi gdje sam nepoznat. U Jugoslaviji sam bio pošteđen unaprijed dogovorenih nagrada za partijaše kao što je bila Sedam sekretara SKOJ-a ili raznih salona, nagrade “Josip Račić” koju sam prozvao Puniša Račić. Štoviše, odbili su mi akvarel na Bijenalu jugoslovenskog akvarela u Karlovcu. Da, pisalo je jugoslovenskog 45 km od Zagreba. Dogovorna socijalistička ekonomija koja je propala bila je ista kao i dogovorne likovne nagrade. Sjećam se da je pisalo kako je neki profesor s ALU-a, mislim Sokić, otputovao u New York, ušao u jednu galeriju i umišljeno kliknuo: “Ja sam dobio nagrade Salona mladih, Sekretara SKOJ-a i druge”. A ovi blenuli u tog socijalističko-sizovskog giganta i ispratili ga van. Morao je lijepiti tapete da bi se mogao vratiti na ALU na kojem je poučavao studente, ne znam čemu.
* Prvu knjigu napisali ste o jednoj generaciji maturanata Škole primijenjene umjetnosti, a riječ je o Zagrebu u šezdesetim godinama. Kakvim ste se temama bavili u toj knjizi?
Već sam govorio o tradiciji škole od Hermana Bollea, Vojte Braniša i čuvenih profesora Mate Benkovića, Francine Doleneca, Zdenka Gradiša, Olafa Globočnika, Dalibora Paraća, Stjepana Kukeca, Milana Fizije, Đive Grbića, Josipa Resteka, Jakova Bratanića, Petra Franjića, Ante Despota, Ivana Fressla, Vilka Selana Glihe, Ivana Švertaseka, braće Zbožinek i drugih. Pa o filmofilima, maturalnoj zabavi i putu, plesnjacima, Vikiju Glovackom i Varijeteu. O modi, šuškavcima, odlascima u Trst, autima, motociklima Horex, milicajcu Mehi itd.
* Napisali ste i dvije putopisno-povijesne knjige o životu s obala rijeka, “Zaneseni ribar”, koje su uvrštene u muzej Kuće slavnih – IGFA Hall of Fame u Floridi. U “Zanesenom ribaru” obradili ste hrvatska imena pastrva, hrvatskih endemskih riba kraškoga područja, ali i otimanje hrvatskih imena. O kakvim je knjigama riječ?
Doista te prve dvije knjige, prevedene na engleski i njemački, osvojile su brojne čitatelje u svijetu. Osim Hall of Fame na Floridi zamolili su me za primjerke koji se čuvaju u Deutsche Nationalbibliothek u Leipzigu. Njihovu vrijednost čitatelji su zamijetili u načinu pisanja o životu s obala rijeka, povijesti, toponimima i ihtionimima, za razliku od brojnih drugih izdanja i autora koji educiraju kako uloviti ribu. Eto, ja siromašni polugladni dečec iz maksimirskih potoka i jezera u kuću slavnih i nacionalne knjižice. Tko bi to rekel osim, čudni su putovi Gospodnji, kaj ne?
* Kako ocjenjujete odnos politike prema kulturi i umjetnosti? Prepoznaju li se talenti ili je nerijetko odlučujuća politička orijentacija?
Hrvatska i Zagreb nemaju nikakvu stratešku kulturnu politiku u likovnoj, glazbenoj, dramskoj i ostaloj kulturi. Sve je ostalo isto u podobnosti i nepotizmu kao u Jugoslaviji. Ne poznajem dovoljno glazbu pa se ovo ne odnosi na njih. Jedini napredak bio bi moguć u privatizaciji Likovne i Dramsko-filmske akademije, gdje bi sami studenti birali kod kojega bi profesora učili. Kao ja kod Stančića.
* Bavili ste se politikom. Bili ste zastupnik u Gradskoj skupštini Zagreba od 2006. do 2009. Kakvo vam je to bilo iskustvo?
Ušao sam u politiku iz znatiželje i uvidio da je stranačka politika dio Danteova pakla. Vjerujte da nigdje nema takvog nemorala, nečasti, gramzljivosti i pohlepe kao u političkim strankama i pojedincima. Sve sam ovim rekao i odgovorio.
* Što mislite, kakva je budućnost Hrvatske u EU-u?
Dobro je da smo se vratili ovamo odakle su nas 1918. oteli. Puno ovisi o nama samima, iako je već i ovako ćoravo, kak bi rekli, bolje nego prije, od autocesta do nikad jeftinije i obilnije hrane. Samo, i nama, ali i cijelom EU-u prijeti zastrašujuća apokalipsa od radikalnog islamskog terorizma, čiji su brojni džihadisti preplavili Europu, čekajući povoljan trenutak.
* Bili ste dragovoljac Domovinskog rata i nositelj Spomenice Domovinskog rata 1990.–1992. Što mislite o odnosu države prema braniteljima?
Moj doprinos u ratu bio je vrlo skroman. Divim se i poštujem sve naše borce koji su obranili domovinu i pobijedili stalnog neprijatelja, koji i u porazu snuje opet o osvajanju naše zemlje Hrvatske. Razočaranje je golemo jer smo pobijedili protivnika, ali izgubili rat od komunističko-jugoslavenskih potomaka. Neka nam dragi Bog oprosti grijehe što smo dopustili da nam titoisti preuzmu svu vlast i sva dobra i bogatstva. Nemam riječi od tuge za dušama nesretnih veterana koji su digli ruku na sebe.
* Spremate li kakav novi likovni ciklus?
Ne, osim još nekoliko portreta i možda poneke figure u uljnoj tehnici, čini da je moja izlagačka likovnost pri kraju i odlazi u povijest. Kako sam već naveo, grozim se rutine i ponavljanja istih motiva. Još predstoji završni dio ove književne trilogije – Od početka milenija ova dva desetljeća 2001.-2021.
